Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas obilježavaju Vidovdan kada crkva vjekovima daje pomen knezu Lazaru Hrebeljanoviću i srpskim ratnicima poginulim u bici sa Turcima na Kosovu polju 1389. godine.
Vidovdan, praznik sjećanja na kosovsku pogibiju, obilježen je crvenim slovom u kalendaru SPC, a za naziv praznika vezuje se Sveti Vid koji je, prema „Prologu“ vladike Nikolaja Velimirovića, porijeklom sa Sicilije, a hrišćanstvo je zadužio podvizma u vrijeme cara Dioklecijana, velikog progonitelja hrišćana.
Isti datum u kalendaru SPC se pominje i kao praznik starozavjetnog proroka Amosa – slave srpskog kneza Lazara koji je poginuo na taj dan, a u navečerje praznika se svojim velmožama pričestio u crkvi Samodreži na KiM.
Prema „Prologu“, SPC istog dana slavi i svog patrijarha Jeferma, koga je Sabor izabrao 1375. godine i koji je „1382. vjenčao kneza Lazara za cara“.
Kao što hrišćani u stradanju i vaskrsavanju Isusa Hristosa vide nadu za bolja vremena, tako je i ova bitka nosila nadu za neko buduće oslobođenje cijele nacije.
Za ime kneza Lazara Hrebljanovića, kosovske junake i bitku vezane su mnogobrojne legende, pa i kosovski ciklus srpske epske poezije koji je sačuvao od zaborava veliki dio srpske istorije prije i poslije pada Srbije pod vlast Otomanske imperije, u kojima se Kosovo, uz pravoslavlje i svetosavlje, slavi kao nepresušni izvor srpske duhovnosti.
Prema predanju crkve, uoči boja na Kosovu knezu Lazaru se javio anđeo Gospodnji, a njegove riječi zabilježio je narodni pjesnik: „Kojem ćeš se privoljeti carstvu dal’ zemaljskom ili nebeskome?“
Narodni pjesnik bilježi istovremeno i riječi čovekoljubivog i hristoljubivog Lazara koji poziva srpske vitezove da se „kao Hristovi ratnici“ suprotstave najezdi „Alahovih ratnika“: „Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka“.
Nadirućoj turskoj vojsci predvođenoj sultanom Muratom, na području rijeka Sitnice i Laba suprostavila se mnogo manja srpska vojska predvođena knezom Lazarom Hrebeljanovićem.
Duge pripreme i na srpskoj i na turskoj strani govorile su jasno da se radi o velikoj borbi. To se vidjelo već i po tom što su na bojno polje krenula i oba vladara lično – knez Lazar i sultan Murat sa dva sina Bajazitom i Jakupom.
Podudarnosti kosovskog i hrišćanskog mita su očigledne: knez Lazar između carstva zemaljskog i nebeskog bira ovo drugo, kneževa večera uoči boja jeste kao poslednja (tajna) Hristova večera, Vuk Branković proizveden je u Judu, Miloš Obilić, koji je ubio Murata, proizveden je u Svetog Petra koji brani Hrista u Gestimenskom vrtu, a Kosovka djevojka je novozavjetna žena mironosnica.
Nakon bitke tijelo kneza Lazara je sahranjeno u njegovu zadužbinu, manastir Ravanicu, da bi u seobi Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem bilo prenijeto u fruškogorski manastir Vrdnik.
Lazareva žena kneginja Milica, poslije muževljeve pogibije se monaši i uzima ime Jefimija, a po predanju, zajedno sa ženama poginulih srpskih vojnika, osnovala je manastir LJubostinju.
Sveti knez Lazar, zadužio je pravoslavnu crkvu boreći se za hrišćanstvo i gradeći crkve i manastire. NJegove zadužbine su manastiri Gornjak i Ravanica, koja je posvećena Svetom Vaznesenju Gospodnjem, gdje danas počivaju njegove svete mošti, vraćene 1989. godine, na 600. godišnjicu Kosovske bitke.
Na srpskim pravoslavnim ikonama Sveti velikomučenik Lazar predstavljen je u carskom vizantijskom ornatu, bez krune, sa krstom u desnoj ruci i svojom odsječenom glavom u lijevoj, kao simbol mučeničke smrti.
Sjećajući se jedne od najvećih pogibji srpske vojske i srpskih velmoža na čelu sa knezom Lazarom Hrebeljanovićem, 1389. godine, srpski narod slavi moralnu pobjedu kosovskih junaka, koje je SPC svrstala u red velikomučenika koji su se kao poslednje hrišćansko uporište suprotstavili najezdi islama i nadmoćne Otomanske imperije.
Na mjestu bitke na Gazimestanu kao endemska vrsta postoji crveni kosovski božur, a po narodnom vjerovanju u ponoć, uoči Vidovdana, rijeke postanu crvene i poteku uzvodno.
Vidovdan nije praznik radosti, ne igra se i ne pjeva, a ljudi se prisjećaju palih ratnika i obilaze njihove grobove. Običaj zemljoradnika je da tog dana procjenjuju kakva će biti ljetina.
Vjeruje se da će najbolje roditi strana sa koje se prvo pojave oblaci. Ako nema oblaka, vjeruje se da godina neće biti rodna. U nekim djelovima Srbije seljaci se trude da poljske radove završe prije Vidovdana.
(IN4S)
