Najteže je voljeti nekoga ko previše liči na tebe. Frojdov „narcizam malih razlika“ opisao je vezu kao sklonost da vodimo sukobe sa onima na koje ličimo više nego što smo spremni da priznamo. I valjda nijedan odnos u svijetu fudbala nije toliko dao za pravo bečkoj školi psihoanalitike poput onog između Španaca i Argentinaca.
Niko nam nije više stran od nas samih. Upravo je to simboličko ogledalo Španca kada razmišlja o Argentincu. Jer, Argentinac se nigdje ne ponaša kao gost. U Madridu će držati predavanje o moći fudbala, Kataloncima će tumačiti kako se vodi klub, u Andaluziji će objašnjavati kako se pravi roštilj. To samopouzdanje Argentinca umije da nervira. Španci obožavaju ljude iz svojih nekadašnjih kolonija sa kojima dijele jezik i zajedničku prošlost, kulturni obrazac. Sve, osim Argentinaca.
Ako se Španac raspravlja, Argentinac to pretvara u umjetnost svađe. Iz toga se neizbježno rađa otpor koji Španac osjeća i prema argentinskoj buci i prema onome što galama ostavlja za sobom. Španija je ubijeđena da je civilizacija pobjeda nad haosom. Argentina vjeruje da se najveće stvari rađaju upravo iz ništavila.
Zato argentinska reprezentacija gubi spektakularno, od poraza pravi mit i vraća se po još. Dok je kod Španaca neuspjeh rušio sistem, kod Argentinaca je on samo hrana za sljedeću priču.
Sa druge strane, velika većina Argentinaca će vam jednostavno reći da je Španija ljubomorna na argentinsku posebnost, u umjetnosti, načinu življenja, igri. Istina je da, za razliku od ostatka hispano svijeta, Argentina nema Špance, već Evropu generalno, kao obrazac, da ona podrazumijeva ravnopravnost, čak i nadmoć u odnosu sa starim svijetom. Ona sebe, pisao sam, nije gradila kroz odnos prema Španiji, bez obzira na jezik. Kao što je La Nuestra odbacila englesko shvatanje igre, tako su Pariz i London bili mjera argentinskog svijeta, prije nego Madrid.
Razumljivo je stoga što je i sam fudbal vremenom postao suprotstavljanje. Neki atavizmi prošlosti vjerovatno su sadržani u zajedničkim česticama „furije“ na jednoj i argentinske navike da ishodište potraži u tuči kada argument ljepote nije dovoljan. Ali, Španija je, dijelom i kao posljedicu diktature koja je stigla prije peronizma u Argentini, nasuprot pojedinca postavila sistem. Institucije služe da spriječe novog Franka.
Španac je vjerovao da će zajedništvo riješiti problem, kod Argentinca je čovjek bio mjera za rješenje. Dugo je Španija tražila način da stvori uslove, idealno okruženje, društvo kako bi pobijedila. Argentina se time nije zamarala, vjerovala je u genija. Španija se mijenjala iznutra, kroz tranziciju, učenje demokratije i prećutkivanje rana građanskog rata. Za to vam je potreban i društveni dogovor i sistemski folder koji će ga čuvati. U Argentini je bilo obrnuto, oni su svoje kraste skidali grubo, insistirajući na sukobu, odnosno razračunavanju. Upravo je Argentina postala društvo nasilja jer nije bilo institucionalnog okvira da se ono kanališe.
I sada to prevedite u fudbal. Argentinske titule su uprkos nečemu, španske zbog nečega.
Uočite model na Pirinejima.
Škola, akademija, pozicija, sistem, tiki-taka kao logičko ishodište. Umjesto modela, Argentina uvijek čeka lika koji će srušiti kanon, bio on Di Stefano, Maradona, Rikelme, Mesi. Čeka jeretika, nekoga ko će dovesti dogmu u pitanje.
Nije ovo nikakva poruga Argentincima, na kraju krajeva, oni su uspješniji u ostvarivanju svojih teorija na terenu. Ovo je samo suštinska razlika koju je vrijeme podebljalo.
Kad kažem da Argentinac nije gost to se odnosi i na svlačionice. Nisu oni prelazili okean da bi u Španiji učili, već da predaju. Bilo umjetnost sa loptom poput Rikelmea, ranije Marija Kempesa, Valdana, bilo preživljavanje poput one gomile argentinskih štopera koja je sijala strah od Salamanke do Saragose. „Loko“ Bijelsa je inspirisao čitavu generaciju španskih trenera, ne samo Pepa Gvardiolu, nije ni slučajno što se profesor zapatio u Baskiji. Jer, mnogo je Argentinaca kroz generacije čuvalo krv pokrajine predaka, ta veza sa njihovim evropskim korijenima je uvijek bila jaka.
Svi ti veliki sukobi, istorijski, književni počinju između braća, još od Kaina i Avelja. Eteoklea i Polinika, Romula i Rema, Ivana i Dmitrija Karamazova, Noela i Lijama Galahera. Ovo je njihov pandan u fudbalu. Imaju isti jezik da bi se drugačije izrazili. Španija često svoje trajne unutrašnje rasprave vodi kroz kritiku Argentine. Da parafraziram Sartra, pakao su oni na koje najviše ličimo.
Zato će u ovom finalu svako insistirati na optužbi na račun onog drugog. Argentina da je Španija zaboravila da sanja, Španija da su Argentinci zaboravili da grade. To je suština dramskog sukoba.
Večeras Španija i Argentina ne raspravljaju o tome ko bolje igra fudbal. One raspravljaju o tome kako nastaje veličina.
Аргентина има што нико нема…и неће никад ни имати.. Бога фудбала Дијега Арманда МАРАДОНУ.
Кога је имала Шпанија?
Клупски да…појединачно далеко испод класе Марадоне.Зато за Аргентину…и због наших Срба који су тамо давно отишли.