SPAJKI RAZVEO DPS I BOŠNJAKE, UF ŠTO BOLI!
Piše: Perica Đaković
Čudan smo mi to narod. Kod nas ne može baš ništa da se desi a da to nije istorijski, da to neće obilježiti epohu koja dolazi, da se po tome od tog trenutka neće mjeriti vrijeme i događaji. Tako je bilo i prilikom dugo najavljivane rekonstrukcije 44. Vlade, ili ako čovjek to malo bolje sagleda izbora 44B. Vlade. Jer, Milojko nije rekonstruisao, nije pravio leteće zamjene, praktično je izabrao skoro novu, i što je bitno, po broju resora rekordnu Vladu.
Svakome će ta nazovi rekonstrukcija ostati upamćena po nečem drugom. Neki će je pamtiti da su napokon predstavnici srpskog naroda došli do ministarskih funkcija i uspjeli da postanu sastavni dio izvršne vlasti. „Nisu više prokuženi“. Neko će reći, ovo je bio pomiriteljski dan. Neko će reći desio se dan da više nema mjesta, fizičkog, u zgradi Vlade pa će morati uslijediti rekonstrukcija unutrašnjeg prostora. Neke minorne stranke sa po jednim poslanikom su se znatno probudile umišljajujući da vrijede više nego što su.
Neko će zapamtiti i da je premijer imao korektniji odnos prema poslanicima, neko će reći kao da je shvatio ko ga je birao.
Tako, rekoh, svako će po nečemu pamtiti taj utorak, a što se mene tiče meni će ostati upamćen po činjenici da je premijer Spajić ipak uspio da prekine pupčanu vrpcu između DPS-a i Bošnjačke stranke, ili bolje reći politički brak koji je neprekidno trajao od 2006. godine. Tada su razjedinjeni Bošnjaci podržali nezavisnu Crnu Goru i potom otišli sa Milom, ucjenjujući ga da ne vrda.
Da je taj razvod bio bolan vidjelo se u redovima DPS-a uoči, ali još bolje na samoj sjednici Parlamenta. Kao da, sada opozicioni DPS ne može da shvati da svemu dođe kraj, da prestaje potkupljivost, i da je malo nedostajalo da političke karijere košta Ervina Ibrahimovića odluka da prvi put nije želio u Vladu sa prestavnicima srpskog naroda. Skoro da nije bilo govornika iz redova DPS-a koji nije oštro osudio odluku Bošnjaka da ipak prihvate učešće u proširenoj Vladi, te osude išle su do granice neukusa. Ima ona stara izreka „ko gubi ima pravo da se ljuti“, ali ne i da određuje sudbine svojih dojučerašnjih političkih satelita koje su znali uvijek za poslušnost i odanost dobro da nagrade.
Umjesto toliko prosute gorčine po koliko juče vjernim političkim partnerima, Milovim junošama iz DPS-a možda samo poruka da je ipak došlo vrijeme da naprave otklon od dugogodišnje politike koja je njihovu stranku dovela maltene u samoizolaciju.
Još nešto mi je ostavilo upečatljiv utisak, a to je htjeli to priznati ili ne, odlična koordinacija na relaciji premijer Spajić – predsjednik Parlamenta Mandić. Bolje upućeni su znali da Andrej Milović, sada već bivši ministar pravde, nije prava politička kičma Milojkova, već da je to u pravom smislu te riječi najiskusniji poslanik Andrija Mandić. Vidjelo se to od prvog njihovog poslovnog kontakta, kada je u stvari iskusni i mudri Mandić ispleo mrežu oko mlađanog Spajkija. Znao je Mandić šta žele predstavnici srpskog naroda u Crnoj Gori, čega su se to načekali godinama, stavljani na margine zbivanja i istorijskih fakata, i ovakvu priliku koja mu se ukazala nije smio da propusti.
Znao je to Andrija i kada je morao da proguta po koju političku „žabu“ jer cilj ipak opravdava sredstva, a cilj složićete se nije mali.
Prvo poluvrijeme je završeno, Spajić i Mandić su u stilu tek završenog Evropskog prvenstva u fudbalu pokazali da znaju da drže loptu u svojim nogama.
Šta će donijeti nastavak utakmice, da li će neko u pauzi pojačati svoje redove, ko će biti preletači znaće se, ako se već i ne zna, vrlo brzo. Jer, Podgorička skupština traži odgovore, a i Budva nije riješena, dolazi Kotor…
Za sada će to ipak ostati u drugom planu kada je naš politički vrh u pitanju jer svi putevi vode za Pariz, gdje naši reprezentativci prvi put u potonje vrijeme idu bez velikih ambicija, istina, ona s pravom tinja kod vaterpolista koji peti put, kao i jedriličar iz Herceg Novog Milivoj Dukić, brane nacionalni dres Crne Gore. Za razliku od sportista koji ipak idu da pokažu svoje vještine, brojna svita političara (možda među njima bude i navijača) u grad svjetlosti na Seni vjerovatno putuje sa drugim ambicijama. Možda taj Pariz umanji i duševnu i drugu bol koja je uslijedila Spajkijevim razvodom DPS-a i Bošnjaka.
Dočekasmo i IBAR-a, sa njim i novu rekonstruisanu Vladu, a sada koferi i – pravac Pariz.