Šok poređenje glumca Slaviše Čurovića koje bruji regionom: „Turci iza sebe ostavili više nego Milo“!

Ako je „Više od igre“ bila oda komunizmu, a „Bolji život“ posljednji trzaj spasavanja Jugoslavije, serija „Tvrđava“ predstavlja posljednji trenutak za nacionalno osvješćivanje nas Srba, ocijenio je glumac Slaviša Čurović u emisiji „Relativizacija“ Ljiljane Smajlović na televiziji RT Balkan.

Čurović, koji tumači jednu od glavnih uloga, ističe da na našim prostorima decenijama nije bilo ovakve serije — kako po kvalitetu teksta, tako i po odabiru glumaca i lokacija za snimanje.

Povodom zamjerki da je srpska strana u seriji romantizovana, dok su Hrvati prikazani stereotipno, Čurović naglašava da se, kada je u pitanju „Tvrđava“, „svaka riječ mjerila i sve je bilo pod lupom“.

On ističe da su mu se, pored uobičajenih ostrašćenih povika, javili brojni prijatelji iz Hrvatske koji su gledali seriju, i koji su mu potvrdili autentičnost: „Ovako je sve zaista bilo“.

Čurović navodi da su nakon prikazivanja prve tri-četiri epizode bili i oni koji su zamjerali da serija „nije dovoljno srpska“.

„Meni je lakmus papir bila dukljanizovana elita u Crnoj Gori, a oni su samo zaćutali. Čak nisu uspjeli da prospu onaj svoj arsenal ‘petardi’ koje odvratno zvuče, ni privatno, a ni preko društvenih mreža“, naglašava Čurović, dodavši da je to, kako ističe, „bio znak da smo napravili veliki uspjeh“.

Slaviša Čurović je odigrao značajnu ulogu u tome da serija istovremeno bude emitovana na javnim servisima Srbije i Crne Gore.

Kako navodi, oko 80 odsto serije snimljeno je tokom dva mjeseca u Nikšiću, koji u emisiji „glumi“ Knin.

„Smatrao sam da je krajnje vrijeme da nakon 1997. godine zajedno ‘zabrodimo’ u nešto. Za mene je bilo porazno da serija snimljena u Nikšiću ne bude prikazana u Crnoj Gori. Naišli smo na razumijevanje RTCG-a, a najviše je pomogao gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, uz podršku Dragana Bujoševića sa RTS-a. Da oni nisu našli zajednički jezik, moje veze i uticaj ne bi značili ništa. To što se serija emituje istovremeno u Beogradu i Podgorici je velika umjetnička pobjeda“, objašnjava on.

Uvijek na strani istine i pravde

Na konstataciju Smajlovićeve da je on usamljena i rijetka pojava, budući da se mnogi glumci bave politikom, ali su većinom na „suprotnoj strani“, Čurović naglašava da je oduvijek isključivo na svojoj strani — na strani svoje istine i svoje pravde.

Podsjeća da je u Crnoj Gori dvije decenije bio jedini protivnik režima Mila Đukanovića i da za tu borbu nikada nije dobio podršku kolega. Ističe da to za njega nije bila puka politička borba, već borba za srpsku kulturu, očuvanje identiteta i Jugoslavije.

„Dok god pecam u Herceg Novom ili stojim na brdu iza kuće u Podgorici i vidim Lovćen, znajući da je tamo vladika Rade, ne mora niko ništa da mi objašnjava. Baš niko“, kategoričan je Čurović.

Naglašava da je tu borbu vodio iskreno i bez ikakvih interesa, te da je nakon pada vlasti 2020. godine odbio svaku funkciju koja mu je nuđena.

Cilj mu je, kako precizira, bio očuvanje jedinstvenog kulturnog prostora koji je od Subotice do Bara identičan. Ponavlja da je u toj borbi bio potpuno sam, te da je kao čovjek koji je iza sebe imao niz velikih uloga, odmah nakon referenduma, došao u Beograd da statira u Narodnom pozorištu.

„I danas sam na birou rada. Moja situacija ne može biti sjajna jer mi je jezik često brži od pameti, mada zapravo mislim da su oni u dobrom saglasju. Ne vrijedi se isticati ako pričate praznu, uzaludnu priču, bez ideje da time pomognete svom narodu. Vjerujem da sam svojim onim što sam javno radio i govorio pomagao svom narodu koliko god sam mogao“, kaže glumac.

Čurović takođe poručuje da ne može i ne želi da zažmuri pred onim što se dešava u Crnoj Gori.

„Ne mogu da ćutim pred ovom reverzibilnom istorijom i ponovnim okretanjem točka. Moj glas će se u Crnoj Gori uvijek čuti, jer smatram da na to imam apsolutno pravo“, naglašava on.

Prijetnje i zastrašivanja: „Ti znaš“

Govoreći o cijeni koju je platio zbog svoje borbe i stavova, Čurović je ispričao da je 2001. godine u Crnoj Gori bio glavni i odgovorni urednik sportskog programa na TV Montena, gdje je komentarisao boks mečeve, sve dok jednog dana nije zazvonio telefon, a generalni direktor televizije mu je samo kratko rekao: „Ti znaš“. Dodaje da mu se identična stvar dogodila i u Beogradu, ali mnogo kasnije, 2023. godine.

„U Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP), gdje sam nekada nosio repertoar, dočekao sam da statiram. Dobio sam papir koji je lelujao u rukama jednog od najboljih ljudi, koji je, da bi sačuvao sopstveni posao, morao da mi postavi ultimatum: ‘Ili ćeš ovo da radiš, ili otkaz’. Nije smio ni da me pogleda u lice“, prisjeća se Čurović kroz šta je sve prošao.

Dodaje da je nakon toga doživio da nema od čega da živi i da su pokušavali da mu na svaki način otežaju svakodnevicu. Kako navodi, kada je počela priča o referendumu, dolazilo je i do „vađenja oružja“, prijetnji porodici, silovanjem kćerki i napada na suprugu.

Navodi da su prijetnje ponovo učestale kada su krenule litije, te da su mu u Beogradu čak odvrtali šrafove na točkovima automobila, uz svakodnevna zastrašivanja i prijetnje telefonom.

„Prošao sam cijelu lepezu režima i kriminalnih struktura. Jedina stvar za koju mislim da me je spasila jeste to što nas ima dosta braće – a u Crnoj Gori se to i dalje uvažava – i što sam u svakom trenutku bio spreman da idem do kraja, pa i da odem sa ovog svijeta kako bih se odbranio. Na sve sam bio spreman do pobjede 2020. godine“, ističe Čurović.

Naglašava da mu je jedino bilo stalo do toga da režim Mila Đukanovića ode, jer, prema njegovim riječima, „od gorega ne može i nema gore“.

„Turci su na ovim prostorima bili 500 godina, ali je iza njih nešto ipak ostalo – neka džamija, most ili zapis. Iza Mila je sve devastirano“, ističe Čurović.

O skandaloznoj situaciji kada je, između ostalih, i Matiji Bećkoviću bio zabranjen ulazak u Crnu Goru, Čurović napominje da je Vlado Georgijev ipak svojevrsni rekorder, jer mu je ulazak bio zabranjen na čak deset godina, dok je njemu lično zabrana izrečena na godinu dana.

Otkriva da ga je 2019. godine, nakon govora studentima u Beogradu u kojem im je poručio da idu kući i brane crkvu, spasio čovjek iz Srbije. Tom čovjeku je Čurovićev otac, koji je svojevremeno bio pripadnik službe i policajac, nekada bio pretpostavljeni.

„Došao mi je u kuću i rekao: ‘Ne idi u Crnu Goru. Planirano je da se lažno predstave, da te zaustave u kanjonu Platije i da te tamo izlome'“, prisjeća se Čurović dramatičnog upozorenja koje mu je vjerovatno spasilo život.

Naglašava da je iskrenost, prije svega, pitanje lične hrabrosti.

„Biti dovoljno hrabar da kažeš sve jeste duši olakšica, ali se plaća cijena za to. Ko nije spreman da je plati, ne treba ni da govori“, kategoričan je glumac.

On otkriva da su pokušaji potkupljivanja bili učestali tokom režima Mila Đukanovića. Prisjeća se situacija kada su pokušavali da ga „kupe“ angažmanima na državnoj televiziji i ulogama u serijama u trenucima kada je bio skoro bez sredstava za život.

„Više puta su pokušali da me kupe na TV Crne Gore, nudili mi da radim na serijama u momentu kada sam imao svega 100 evra u džepu, ali nisam pristao“, navodi Čurović.

Pritisci su se nastavili i kasnije, pa mu je čak i 2012. godine nuđen stan i zaposlenje za suprugu, pod samo jednim uslovom — da zaćuti.

„Nudili su mi stan i posao za ženu, samo da prestanem da govorim. Rekao sam im: ‘Meni je otac ostavio dovoljno da ne moram da imam dvije kućice na leđima'“.

On priznaje da nije jednostavno kada formirate porodicu, a zbog svojih stavova ne možete da im ostvarite ni neke osnovne stvari.

„Tek kada je taj režim pao, ja sam došao da radim svoju emisiju. Vjerujem da Bog ne ostavlja ljude koji pravo zbore i pravo misle“, zaključuje Slaviša Čurović.

Vjerujem da će Srbija i Crna Gora opet da budu zajedno

Govoreći o napadima na pravoslavlje, Čurović naglašava da se „kolač pravoslavlja“ neće načeti iz Moskve.

„Neće oni tu udariti da ga pojedu kao tortu, koja je posljednja brana antihristu. Kreće se sa kraja, a taj kraj je na moru — to je Crna Gora“, ukazuje Čurović.

Dodaje da se uzda u svetitelje u Crnoj Gori, kao što su Sveti Petar Cetinjski i Sveti Vasilije Ostroški, ali i u Njegoša koji je iznad svih i koji je „ostavio jedan vrh za onog ko bude veći od njega“.

„Na tom vrhu treba da bude onaj ko će ponovo da spoji Srbiju i Crnu Goru u jednu državu“, smatra Čurović.

On ističe da svako može da misli šta hoće, ali da će on do posljednjeg dana svog života vjerovati u tu ideju i živjeti za nju.

Posebno naglašava da vjeruje da će to ponovo biti jedna država sa prepoznatljivostima koje ne treba oduzimati ni Srbiji ni Crnoj Gori.

„Možda je najbolje bilo skrojeno ono ‘Srbija i Crna Gora’ — zajednička vojska, spoljna politika i to je dovoljno“, zaključuje Čurović.