SOFT KOLONIJALIZAM

Piše: SIBIN

Kada SAD u nekoj zemlji utiče na sastavljanje vlade – piše Žižek – to se prosto naziva – „pomaganje demokratije.“

Ovo nas zanima… Da li se ova metoda kojoj pribjegava odlazeća Rajnke, može nazvati – soft kolonijalizam, na koji dobrovoljno pristajemo u nadi da ćemo, preuzimajući njihove vrijednosti, bolje unaprijediti vlastite?

Ili, ajmo ovako: da li brisanjem tradicije, prošlosti, običaja, naposletku i narodne volje, postajemo idealna platforma prilagodljiva svemu savremenom? Bez da se kritički odnesemo prema istim?

Tim prije mi nikako nisu jasni novocrnogorci: da li je dobar subjekt samo besadržajni subjekt?

Zaista živimo na kraju istorije jer – svakodnevno pretenduje da postane istorijsko. Imamo podjelu na pred i postkovid period, kao što ovaj mladi vijek počinje sebe terorističkim činom, da bi se lančano nastavljao nizanjem kontinuiranih katastrofa.
Otud je termin „hronopolitika“ (P. Virilio) savršeno tačan kada se hoće opisati ovo produženo stanje neokončive vanrednosti, dakle, ovaj život u strahu i drhtanju u – zaostavnom vremenu.

Kraj nije blizu nego se uveliko već odvija, zato imamo brutalno i otvoreno djelovanje moći i imperijalističko nasilje koje ne poznaje više nikakva prava koja je sama propisivala.

Kad god bi se pomenula sloboda, drug Lenjin bi klimnuo ćelom i upitao: „Da, sloboda, ali za koga?“ Po izvještavanju tzv. breaking news-a, možemo vidjeti ko su zemlje zadužene za upravljanje, koje, pak, periferije što drežde u mraku. Jer, npr., teroristi uvijek već udaraju na centar, ili globalizovanu sliku koju neki grad/država koncentrično, masmedijski širi o sebi. To je – ideologija imaginarnog kojom smo duboko prožeti, budući da mi nemamo – mišljenje, nego prostu predstavu o zapadnim vrijednostima!

Pa ipak, može biti da je pesimist sa flautom i pudlicom, nadrndani Šopenhauer bio, zbilja, u pravu, uvidjevši da je svijet tek volja i predstava.