Šofro

Piše: Slaviša Čurović

 

Mislim da sam najpozvaniji da kažem par riječi o Nebojši Šofrancu, dakako.

Uradio sam sa njim mnogo prenosa na svojim počecima, radili smo zajedno boks, fudbal, košarku. Družili se i odigrali makar par stotina puta mali fudbal. Pričali o svemu, onome makar što je on uspijevao da shvati. Bilo mi je zanmljivo gledati i smijati se njegovim biserima koji su sa one strane realnosti. Maskotično, dakako.

Danas vidim da su ljudi ljuti na njega zbog izjava, pisanja i slično, ali istini za volju ne bi trebalo to raditi. A zašto?

Ne bi trebalo.

Prosto zato jer je Šofro samo ima svoje rituale i mitove koje formira sam u svojoj glavi. Npr…ako vas ne vidi dugo, daviće vas skoro do udavljenja od ljubavi, golim rukama, ukoliko pomisli da se kišobran sa drvenim vrhom može zabiti u vrata, on će pokušavati da ga zabode dok se kišobran ne slomi smijući se tome narednih 45 minuta, sušiće kosu fenom tako da uperi topli vazduh u plafon pa da tako isti taj vazduh pada polako na glavu.

Budiće se u 4 popodne, jer dan je za spavanje a noć za rad i odmor nikad ne shvativši da je radni dan od 8 do 16 h, naučiće 4 jezika sa tv-a ne znajući dobro da piše maternji, ubaciće šnalu za kosu u punu kantu eurokrema u fast fudu da bi se smijao, neće oprati koljena kada su prljava od fudbala na pijesku 7 dana pa će ići na penicilin, ali sa burekom, jer sam mu objasnio da mora da jede prije injekcije.

Kad vozite kola, on će kao Dastin Hofman u „Kišnom čovjeku“ zgrabiti vaš volan pri brzini od 100 kilometara na čas, a vi ćete jedva izbjeći provaliju. Otada je bio na zadnjoj klupi vozila.

Ukoliko ode na predsatavu vidjećete ga kako skače sa sred gledališta jer je zaboravio da ima prenos, prezime Kralj će izgivarati Krauli, jer tako kažu Italijani. Uzeće pivsku bocu i pokušavati da je baci na betonski pod ravnomjerno tako da stane na dno sa 20 metara.

Ako ga dobijete u šahu, kao moj otac nekad, igra se 13 sati narednih dok ne izjednači na 2-2. Ručak mora biti na Elindovoj TA peći baš u 15 h, ali se čeka do 17 h da se pojede, jer je ritual takav.Ako ja uzmem hamburger sa prilogom salate i majoneza, on će, kad ja odem, to isto svako veče u 22 h i 07 minuta jesti narednih dana, jer tako treba. Ne mijenjajući jelo.

Kad sam ga učio da pije pivo bila je EUREKA! „Čuro, posle sedmog je sve tako normalno.“ A kad ih pomiješa, proizvođače, pa ga zaboli glava slijedi poziv u 4 ujutru jer misli da umire od glavobolje. Rekao sam mu : „Ne mijenjaj marku kad piješ“. Ne znam drži li je se još.

Kad dođu vijesti ondašnje Milove TVCG on vjeruje da je sve tamo istina, bez ostatka. Ako gubi na malom fudbalu, igra se do ponoći da bi izjednačio. A ako nema partnera u istom, majku je postavljao na garažu ispred zgrade da mu brani udarce do duboko u noć.

Kad počne prenos, on koji sve podatke ima u glavi jer ne zaboravlja niti jedan dan svog života od druge godine, zajapuri se toliko da nema kontakta sa realnošću.

Ako ga pitate koliko je 2 miliona 436 hiljada i 712 puta 16 miliona 128 hiljada i 146 daće vam precizan odgovor za par sekundi.

U vojsci, uspjeće da zadivi i kapetana s kojim se otimao za televizor koji je htio da unese u stražarsku kućicu, umalo će strijeljati kravu jer tako piše u Pravilu službe koje je naučio napamet. „Stoj, Stoj pucaću, Stoj pucam.“ Umalo nije napravio međunarodni incident da nije neki vodnik se bacio na njega i pušku.Priča je sa granice sa Hrvatskom.Ne znam čija je bila krava…Možda sa Konavala.

Nakon toga bježaće iz stacionara, gdje su ga smjestili pretpostavljeni a ispitivali psihijatri, kriti se 3 dana na vrhu zgrade, došavši u vojnim papučama i majici kupljenoj na pijaci. Našla ga je majka dehidriranog i vraćen je u vojsku – ali bez prava nošenja puške. Mercedesom. Otac ga je vratio.

Onda kada krene utakmica, bilo koja, u TV sali, vojska ugasi ton a on komentariše.

Kapetan će na kraju služenja vojnog roka reći “ Nisi ti lud, ti nas sve zajebavaš.“…

Uspjeće da zaustavi trajekt koji je krenuo za Crnu Goru i da ga vrati volšebnom tehnikom dozivanja kapetana. Dugmad na košulji nepogrešivo promašuje i smije se tome.

Ritual čekanja momenta kada izlazi iz kuće je podešen u tom kompjuterakom mozgu tako da on samo zna vrijeme toga.

Nadimci koje svima daje su samo film koji on živi nesvjestan vremena, prostora i ljudi.

Kod njega nema ničega što je realnost, nego je sve jedan san rutine, zamišljenih priča i samootužne stvarnosti kada ne zna koji broj cipela nosi on sam, ali zna koji je broj telefona Fabia Kapela dok ga nalazi u kadi i pravi interviju sa njim.

Kad sam ga učio kako se udara „ruski“ direkt u boksu „sa zavrtanjem“ on prvo krene da udari onda stane, pa „zavrne“ nakon par sekundi i smije se satima. Jer to je komplikovano, a naučiti koliko Gvineja Bisao ima fudbalera nije.

Tako da ne treba prestrogo suditi o čovjeku koji nesvjestan realnosti, sebe i života samog, već pedeset godina, a zadnjih dvadeset iznosi priče sa španske TV, ili Si-En-En-a i slično, a uperene su protiv Novaka Đokovića. Jer on formira sliku koju tamo vidi kao realnost, a realnost koju živi ne razumije.

Isto kao kad je kao vatreni navijač Crvene Zvezde putovao po Jugoslaviji i bio na „Severu“. Tako je jednom, otišavši za hleb i jogurt, 1991. krenuo ka Poljudu, dok je rat trajao i otišao na utakmicu, čini mi se Rad – Hajduk. Opet u papučama.Kako je novčanica koju mu je otac dao da kupi jogurt bila dovoljna samo za put do tamo, krenuo je na tribinu gdje je bila „Torcida“ koja je uzvikivala „HDZ – isljednica“ a on je tu blejao unaokolo i pojma nije imao gdje je. Porodica nije znala gdje je, mada ni on. Kada je ušao u hotel u Splitu da gleda finale SP u vaterpolu,krenuo je da navija za Jugoslaviju, jedva se izvukao živ i došao do autobuske stanice. Ukrcao se na zadnji autobus Split – Podgorica, nije imao para za kartu i izbačen je negdje, Omiš recimo, te zatvoren. U apsanu. Da nije bilo službenog auta oca Draga,da ga zadnjim naporom funkcionera SFRJ u mercedesu izvuče odatle nakon dan ili dva, ko zna gdje bi završio.

Tako da shvatite da on misli da sve što je govorila depesovska RTCG jeste apsolutna istina, jer je sam ne prepoznaje.

Ali ostaće trajno njegova pjesma koju tvrdi da je smislio za „Delije“.

Glasi: „Tužno je biti navijač Partizana koji svake srede kraj malog ekrana, gleda Zvezdu Svetskog sampiona koji ide pravo do Londona“.

Jer on je mislio da je to tako baš. Kao što izgovara sve ovo za Srbe danas, jer tako su rekli mediji.

Vidite, to je dobro za naučni ekperiment, kako mediji utiču na nesvjesnog čovjeka, a ljudi reaguju na njega kao da je svjestan.

Zato je lijepo ostaviti Šofra u njegovom svijetu, ne obazirati se na rečenice koje on izgovara jer ih je kao mantru naučio napamet, nesvjestan posledice da je to glupo.

Ali kako bi i znao kada sam kaže : „Ne mogu da vjerujem.“

Na sve.

Pa i na realnost.

Da li je realno da takav radi na RTCG?

E to neka odgovore oni.

Mi svi smo mu tolerisali nesvejsnost, ali kada nesvjesnost i odsustvo prisutnosti u realnosti pravi društveni problem, treba da reaguje neka institucija.

Pogodite koja?

(IN4S)