Sociolog Zoran Avramović za BORBU: Kao nekada tako i danas hrvatski domoljubi brane mauzolej na vrhu Lovćena; Istorijska nacija kao što su Srbi mora da štiti i razvja sve elemente sopstvenog identiteta

„Oni koji poštuju Njegošev zavjet treba da uporno rade na ispravljanju one iskrivljene svijesti koja je navela komuniste u Crnoj Gori a potom i njihove sledbenike u demokratsko odijelo obučene da ruše kapelu i zidaju mauzolej“ , ocijenio je u intervjuu BORBI sociolog kulture i pisac Zoran Avramović.

Prema mišljenju jednog od rijetkih srpskih intelektualaca koji se podrobnije bavi identitetom srpske književnosti i kulture,  hrvatski domoljubi i danas brane mauzolej na vrhu Lovćena koji je djelo njihovog sunarodnika.

Avramović nema dilemu da su litije iz 2020. godine  govor istorijskog bića Crne Gore o nepristajanju na rasrbljivanje onih Crnogoraca koji su vjerni srpskom korijenu i kulturnom stablu.

„To se pokazalo ono što određuje srpsko nacionalno biće: pravoslavna vjera i srpski usmeni i pisani jezik“ , jasan je Avramović.

On dodaje da se pokazalo nemogućim obrisati viševjekovnu tradiciju u istoriji, običajima, jeziku, crkve, politici, čak i kada postoje dvije odvojene države (Srbija i Crna Gora).  Kako kaže, u Crnoj Gori se za samo 90 godina jedan poveći broj Srba preobratio se (preko Jugoslovena) u Crnogorce.

Procesu rasrbljavanja Crne Gore i ostalim problemima koji su srpski narod zadesili na području bivše Jugoslavije u skorijoj prošlosti, prema Avramovićevom mišljenju kumovalo je i to što država Srbija kao okosnica svesrpskog nacionalnog, duhovnog i kulturnog jedinstva nije uvijek imala vlade koje su pokazivale brigu za vaskoliko srpstvo.

„Posle razbijanja SFRJ, posle državnog parcelisanja Srba na Balkanu, prirodno je da se Srbi okupljaju oko simbola jedinstva i solidarnosti kao što to rade i druge nacije. Istorijska nacija kao što su Srbi mora da štiti i razvija sve elemente sopstvenog identiteta“ , naglašava Avramović za BORBU.

1. Ove godine ste držali predavanja u Crnoj Gori? Kako Vam se čini današnja Crna Gora nakon tridesetoavgustovskih političkih promjena od prije četiri godine i koliko su iste doprinijele kulturološkom i društvenom otrežnjenju Crne Gore  od posledica 30-ogodišnje vlasti DPS-a?

Društvene i političke prilike u Crnoj Gori mogu da se ocjene individualnim iskustvom i službenim izveštajima. Više puta sam boravio u Crnoj Gori, nešto na stručnim skupovima, predavanjima a nešto privatno na ljetovanju. Iz te perspektive mogu da kažem da se osjeća atmosfera slobodnijeg akademskog i intelektualnog „vazduha“ u poslednje četiri godine. To zaključujem iz formulacija tema za predavanja i diskusije u gradovima kao što su Podgorica, Nikšić, Budva, Herceg Novi.. Ali i po učesnicima, profesorima, naučnicima, književnicima, umjetnicima. Tamo gdje sam ja učestvovao razgovori su se odvijali na ozbiljan, odgovoran i argumentovan način.

Pretpostavljam da je ovom obogaćivnju duhovnog i saznajnog života doprinijela i promena vlasti u Crnoj Gori. O tome će bolje da sude građani ove republike. Ali cirkulacija intelektualnog staleža iz Crne Gore u Srbiju i obrnuto, značajno je podignuta u poslednjih četiri godine a to je dokaz da se ona kočila ili ometala u razdoblju koje je prethodilo promjeni vlasti u Crnoj Gori.

2. Stičete li utisak da danas u Crnoj Gori svjedočimo eskalaciji kulturološkog i mentalitetskog okršaja između Beograda i Zagreba, nakon što je ova zemlja  već nekoliko decenija, zahvaljujući vlastima od 1945. do 2020, bila dominantno izložena uticajima hrvatskom kulturnog modela koji je rezultirao kulturocidom nad srpskom kulturom tokom prethodne dvije decenije? Kako vidite epilog tog (koji se najilustrativnije očitava u lovćenskoj dihotomiji Njegoševa crkva/ mauzolej) tj. može li srpska kultura u Crnoj Gori i na koji način povratiti mjesto koje je joj oduzeto spletom istorijskih okolnosti i samoubilačkim političkim odlukama zvanične Podgorice?

Problem odnosa hrvatskog uplitanja u srpsku kulturi i hrvatskog preuzimanja nekih ostvarenja srpskog naroda seže u 19. vijek i traje u raznim oblicima sve do naših dana. U 20. vijeku, ciljevi hrvatske politike bili su da kroz jugoslovenstvo stvore svoju državu, maskirati antisrpstvo u hrvatskoj politici i marginalizovati srpski uticaj. U SFRJ jača hrvatski separatizam tako što se nastavlja politika odbacivanja ali pri tom i prisvajanja djelova srpske kulture (dubrovačka književnost, jezik, stvaraoci kao Nikola Tesla, Vladan Desnica..).

Hrvatska netrpeljivost prema Srbima, po istraživačima ovog pitanja, objašnjava se pomanjkanjem nacionalnog identiteta. Ako su ključna obilježja identiteta: jezik, vera, tradicija, običaji lako ćemo zaključiti da su Hrvati (kajkavsko narečje) uzeli štokavsko narečje i tako pomogli integraciju sa Slavonijom i Dalmacijom; kao pripadnici katoličke vjere, osjećali su pravoslavne Srbe u Vojnoj krajini kao smetnju integralističkim zamislima, što je vodilo pritiscima na Srbe u oblicima preseljenja ili katoličenja. Hrvati nisu imali državotvornu tradiciju kao Srbi, što je moralo da stvara osjećaj zavisti.

Najjači izvor konfliktnosti sa hrvatskom kulturom bio je jezik i vjerske razlike. Istorija srpskohrvatskog jezika, u kojoj je bilo uzleta i međusobnih netrpeljivosti, pokazuje koliko u nekim nacionalnim zajednicama jezik može da bude važan za kulturni i nacionalni identitet. U Krležinoj Enciklopediji Jugoslavije koja izalazi u Zagrebu, uklonjena je dubrovačka književnost kao dio srpskog nasleđa (prvi tom Hrvatske enciklopedije štampan februara 1941. godine, pod ustaškom vlašću).  Primjer drugi: Deklaracija o hrvatskom jeziku donijeta je 1967. godine, da bi Ustavom iz 1974. godine, Srbima u Hrvatskoj nametnuli hrvatski jezik.

Ne znam detalje pohrvaćenja ili miješanja aktera hrvatskih institucija ili ličnosti u kulturu Crne Gore, ni njihovo duvanje u jedra crnogorskoj kulturi na račun srpske. Činjenica je da se pojedinci iz prethodne vlasti u Crnoj Gori pomagali ovakvu hrvatsku kulturnu politiku prema Crnoj Gori, a to se pokazalo posjetama, određenim zajedničkim skupovima, nagrađivanjima hrvatskih stvaralaca iz raznih oblasti.

Kad pominjete NJegoševu crkvu, treba se sjetiti 1971. i velikog otpora srpske inteligencije iz Srbije i Crne Gore protiv rušenja kapele, i to zavjetne kapele. Kao nekada tako i danas hrvatski domoljubi brane mauzolej na vrhu Lovćena. Kakva će biti budućnost, simbolički govoreći, Lovćena i NJegoševe kapele? Odgovor podrazumijeva vrijeme dužeg trajanja. Oni koji poštuju NJegošev zavjet treba da uporno rade na ispravljanju one iskrivljene svijesti koja je navela komuniste u Crnoj Gori a potom i njihove sledbenike u demokratsko odijelo obučene da ruše kapelu i zidaju mauzolej. Treba imati nadu da će dolazeće generacije učiniti da svi građani Crne Gore poštuju volju velikog NJegoša.

3. Nedavno ste u autorskom tekstu istakli da je srpski narod položio moralni ispit na koji ga je 1999. stavio kolektivni Zapad. Svjedocima smo da je i danas srpski narod u svim državama regiona izložen pritiscima spolja i iznutra kojima se diriguje sa iste adrese, možemo li se ponovo i na koji način oduprijeti istim? S tim u vezi, da li su litije iz 2020. godine predstavljale odgovor koji je potvrdio istrajnost srpskog naroda da se ne odriče prava da sam odlučuje o svojoj sudbini?

Zašto nam je uopšte važan moral u javnom životu? Dovoljno je ukazati samo na dva razloga. Mi obično mislimo da je politika borba za vlast i da političari sve čine da bi se smjestili pod njene skute. To, razumije se, nije netačno. Ali još je tačnije nešto drugo: politička vlast djeluje na oblikovanje karaktera građana. Drugim riječima, politička vlast utiče na vaspitavanje karaktera građana. Ako imamo u vidu da oni koji odlučuju o opštim interesima mogu da budu moralni ali isto tako i oslobođeni moralnih obzira, ne možemo biti ravnodušni prema vlasti u državi. Slobodan građanin se ne vaspitava pod vladavinom koja hvali ropstvo. Tuđim parama se ne postaje srećan. Ni moralnost građana ne možemo očekivati tamo gde je vlast korumpirana.

Iskustvo sa NATO agresijom je jedinstven događaj u istoriji. NATO bombarduje Republiku Srpsku 1995, godine. SR Jugoslaviju 1999. godine. Povelja UN je bačena 1999. godine pod noge od strane demokratskih država Zapada, a Njemačka, Francuska, Španija mirno su pogazile svoje ustavne norme. Zapadne demokratske države, koje su svima držale lekcije o pravnoj državi, o vladavini prava, sa zapanjujućom lakoćom su prekršile poredak međunarodnog javnog prava ali i vlastitih država. NATO agresija, u primjeru SR Jugoslavije do kraja je demonstrirala postojanje takve nedemokratske prakse u temeljnim pitanjima države- pitanjima rata i mira. Na sve ovo, na suočenju Srba sa zapadnom (međunarodnom) nepravdom, odgovor treba tražiti u duhu predaka koji se uvijek pokazao stamen i hrabar u situacijama egzistencijalnih izazazova.

Litije iz 2020 razumijem kao govor istorijskog bića Crne Gore, zapravo govor o nepristajanju na rasrbljivanje onih Crnogoraca koji su vjerni srpskom korijenu i kulturnom stablu. Bila je to slika za vjekovno pamćenje. To se pokazalo ono što određuje srpsko nacionalno biće: pravoslavna vjera i srpski usmeni i pisani jezik.

Kako se odupreti pritscima Zapada? Pravnim sredstvima i moralnim jedinstvom srpskog anroda. Poznato je da se moralna strana države temelji na odbrani interesa celine društva, na slobodama i pravima svih građana. Privatni moral je okrenut pojedicu i njegovim interesima. Za njega je dobro ono što odgovora njegovim sebičnim interesima. Međutim, državni moral uvijek primenjuje moralne sudove na činjenice realnosti sa stanovišta cjeline društva.

 

4. Tokom svog radnog vijeka obnašali ste izuzetno odgovorne uloge u obrazovnim ustanovama. Da li se na polju obrazovanja srpski narod u cjelini suočava sa najžešćim i ujedno najperfidnijim udarima na svoju osobenost i slobodu, jer smo svjedoci da nam se djeca obrazuju po ideološkim programima osmišljenim na Zapadu, a koji se kasnije preko određenih medija, NVO i ljudi iz sistema uvrštavaju u nastavne planove?  Kako izaći na kraj sa tim brutalnim žigosanjem Srba kao zločinačkog naroda koji je isključivi krivac za sve nedaće koje su zadesile ovaj region u 20. vijeku?

Obrazovanje doprinosi razvoju kulturnog identiteta na dva načina. Izborom i oblikovanjem kulturoloških sadržaja koriste se objektivni činioci, ali budući da pojam kulturnog identiteta uključuje i subjektivni odnos, doživljaj kulturne pripadnosti, očigledno je da tvorac školskog programa mora da razmišlja i o sredstvima pomoću kojih će uticati na razvoj onih osobina ličnosti učenika koje ga vezuju za identitet kulture kojoj rođenjem pripada.

Šta se događa sa kulturnim i nacionalnim identitetom u našem vremenu? Savremeni svijet dobija novo lice pred naletom informatičke medijske oluje i halapljivog globalističkog tržišta. Sudbina naše epohe je u rukama modernih tehnologija i njegovog kraljevstva novca. Globalizujuće društvo, koje utemeljuje pojava modernih informacionih tehnologija, korijenito mijenja naslijeđene proizvodne i društvene strukture kao i položaj čovjeka u njima i lansira ideju o novom identitetu. U ritmu brzih promena, ljudima je teško da zadrže jedan osjećaj i misao o sebi i nacionalnoj kulturi kojoj pripadaju. Savremeno društvo se suočava sa vrtoglavim nizom izbora oko toga kakvi treba da budemo, kako da živimo, i šta da radimo. Procesi ubrzanog razvoja slabe uticaje nasleđa.

U Srbiji se od 1990. godine pojačava uloga nevladinih organizacija (NVO) u obrazovanju. Od 2000. godine u Republici Srbiji osnovano je više NVO koje se direktno ili indirektno bave građanskim obrazovanjem. Dovoljno je da istaknemo nekoliko: Unicef, Cirok, Fond demokratski centar, Beogradska otvorena škola, Most, Školigrica, Građanske inicijative, Grupa 484, Beogradska škola za prava deteta, Otvoreni univerzitet – Subotica i dr. Glavni finansijski sponzor NVO u ovoj oblasti je Fond za otvoreno društvo. NVO udruženja objavila su više publikacija koje se direktno bave problemima vaspitanja i obrazovanja za građansko društvo i demokratiju. Na nižim stupnjevima obrazovnog sistema Republike Srbije reformišu se nastavni programi tako da se izbacuju srpski književnici i klasična djela iz lektire za osnovnu školu, a ubacuju strani književnici i njihova djela. Izbacuju se Branko Ćopić (Doživljaji Nikoletine Bursaća), Jovan Jovanović Zmaj i Aleksa Šantić, a ubacuje Hari Poter.

Već godinama inostrani centri moći pokušavaju da uguraju u obrazovni sistem sliku Srba kao krivaca za ratove u SFRJ i za „genocid“ u Srebrenici. Ovi pokušaji nisu uspjeli naprosto zbog toga što ne može neistina da se udjene u obrazovne programe i udžbenike. Srbi imaju na raspolaganju sve činjenice o razbijanju SFRJ, o tome šta je ko uradio i toga treba da se drže.

5. Koliki je značaj nedavno usvojene Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda i koji sledeći korak država Srbija treba da napravi kako bi se Srbi ujedinili oko svojih suštinskih nacionalnih interesa u ovim teškim i izazovnim vremenima?

Država Srbija kao okosnica svesrpskog nacionalnog, duhovnog i kulturnog jedinstva nije uvek imala vlade koje su pokazivale brigu za vaskoliko srpstvo. Posle razbijanja SFRJ, posle državnog parcelisanja Srba na Balkanu, prirodno je da se Srbi okupljaju oko simbola jedinstva i solidarnosti kao što to rade i druge nacije. I ne samo na Balkanu već i širom svijeta. Istorijska nacija kao što su Srbi mora da štiti i razvija sve elemente sopstvenog identiteta.

Srpski „problem“ će još dugi niz godina i decenija biti neriješeno pitanje za sve one koji hoće da podvalste i potčine identitetska obilježja. U takvim okolnostima Srbija i srpski narod trebalo bi da se pripreme na djelovanje dugog trajanja. To znači da sve ključne ustanove i organizacije države, crkve, medija, obrazovanja i patriotski intelektualaci moraju da budu u funkciji srpskog nacionalnog i kulturnog jedinstva.  Najveći srpski neprijatelj biće malodušnost i neorganizovanost, a ne moć nama nesklonog zapadnog inostranstva. A to je osnovni razlog da se na organizovan način angažuju svi oni javni djelatnici koji mogu da pomognu u borbi za srpsku pravdu, istinu i dostojanstvo.

Srbija je danas 2022. godine jedina država koja se nije priključila zapadnom političkom iracionalizmu. Nije prvi put u istoriji da brani vrijednost slobode. U Srbiji danas nema etno mržnje, nema zabrana pripadnika bilo koje nacije, nema otimanja privatne svojine, nema jednostranog, već različitog govora, nema podrške verbalnom deliktu kao u Hrvatskoj. Ima slobode koje kod drugih nema. Naravno, protivnici slobodne Srbije ne gledaju dobronamjerno na njene odluke.

6. Kako generalno vidite odnose Srbije i Crne Gore u narednom periodu i od čega će isti zavisiti?

Kako u prošlosti tako i danas odnosi između Srbije i Crne gore zavisiće od untrašnjeg rasporeda političkih i kulturnih tabora , ali i od spoljašnjih geopolitičkih interesa. Potrebno je razlikovati narod, građane i državu. U Ustavu Kraljevine Crne Gore 1910. godine, dakle ondašnja država pisalo je da je preko 90% stanovnika bilo srpske nacionalnosti. Zar to nije dokaz da Crna Gora može da bude država sa srpskim stanovništvom a ne da stvara Crnogorce od Srba. “Crnogorac je najbolji Srbin, on je veći Srbin od svih ostalih Srba“, piše Gezeman u knjizi „Crnogorski čovjek“.

Ali za samo 90 godina jedan poveći broj Srba preobratio se (preko Jugoslovena) u Crnogorce, tako da 2011. godine, prema popisu stanovništava, 33% izjašnjava se kao Srbi, a 40% govori srpskim jezikom. Kako je došlo do ovakvog broja Srba? Oni Crnogorci koji su odbacili ljubav prema srpstvu, navalili su da produbljuju razlike između Srba i Crnogoraca. Gdje su ih našli? U stvaranju svog jezika, svog pisma, svoje crkve, svoje države. Međutim, nije mogućno obrisati viševjekovnu tradiciju u istoriji, običajima, jeziku, crkve, politici, i kada
postoje dvije odvojene države. Mislim da običan narod sa svojim svakodnevnim potrebama i običajima neće ulaziti u u diskusije o podjelama. One će se odvijati između političkih stranaka i političkih ličnosti.

Srbi u Srbiji i Crnoj Gori teško su primili priznanje samoproglašenog Kosova. Ali ne treba podcjenjivati ulogu inostranih centara vojne i političke moći, Germanski i britanski politički akteri radili su na stvaranju Crne Gore, odnosno sprječavanju stvaranja srpske države od 1878. godine. Zapad je sve učinio da se Crna Gora odvoji od Srbije 2006. godine. A potom se lako išlo putem prema NATO savezu, uprkos činjenici da je bombardovao ove dvije republike 1999. godine.

Iskustvo političkih donosa Srbije i Crne Gore bilo je skokovito sa vedrim i tmurnim danima. Na nivou naroda, porodica i pojedinaca dobri odnosi između Srba i Crnogoraca nikada neće biti ugroženi.