Snop pruća je teže slomiti nego jedan tanki prut
Piše: Luka Tapušković
Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom je pitanje kojim bi se konačno, od strane države, uvažila najveća vjerska zajednica u Crnoj Gori a to je Srpska pravoslavna crkva. I to će se završiti i pored ljudi nastrojenih političkom ekstremizmu koji sjede u Vladi, srećom, u vrlo malom broju.
Mnogo puta je osporavana činjenica da SPC ima pravo da djeluje na ovim prostorima već da to treba da bude neka Crnogorska crkva. Što se toga tiče, nema potrebe to da krijemo, ona i jeste postojala, iako se to postojanje može na razne načine klasifikovati (imavši u vidu tadašnju teritoriju Crne Gore i prostor gdje je tadašnja Mitropolija djelovala). Svjesni smo da je to bio danak istorije i okupacije Osmanskog carstva, ali ne u nekakvoj autokefaliji već u samostalnoj službi koja je proistekla zbog ukidanja Pećke patrijaršije od Osmanskog carstva. Ipak, Osmanskog carstva odavno nema na Balkanu, i nema potrebe ni za kakvim crkvenim separatizmom jer neki dio sadašnjih svjetovnih vlasti to politički želi. Štaviše, molitveno sabranje sa Pravoslavnom braćom je ono što treba da nam je uvijek u fokusu i da to bude onaj faktor koji će uvijek da nas drži zajedno.
Snop pruća je uvijek teže slomiti nego jedan tanki prut.
Nadalje, kontinuitet SPC na ovim prostorima je nesporan i to od 1219. godine. Moramo znati da je jedna od prvih eparhija Srpske pravoslavne crkve bila upravo na Miholjskoj prevlaci kod Tivta i to osnovana od strane prvog srpskog arhiepiskopa svetog Save. Dakle, Srpska pravoslavna crkva je institucija koja svoju crkvenu istoriju bazira upravo na tim vremenima – u ovoj slavnoj svetosavskoj Hrišćanskoj Pravoslavnoj istoriji i ne može se dovoditi u pitanje njen crkveno pravni legitimitet. Ipak, Tetemljni ugovor se i dalje dovodi u pitanje…
Glavna argumentacija koja osporava potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom jeste sledeća – ona se sjedinila posredstvom ujedinjenja kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kad je, navodno, nestala Crna Gora, „a sad je CG nezavisna, pa kao treba i crkva“. A zašto bi to radili, pitamo se, kad je i kralj Nikola bio za ujedinjene srpske zemlje (doduše na drugi način), a čak je i iz Francuske pozdravio svecrkveno ujedinjenje? I šta ćemo sad? Dakle nije postojao niti jedan jedini čovjek koji se tada protivio svecrkvenom ujedinjenju. Niti jedan jedini sveštenik. To je dočekano sa oduševljenjem!
Srpska pravoslavna crkva je, na ovaj ili onaj način, svjedoci smo, uvijek služila Gospodu na ovim prostorima. Istorija je, naravno, po nju bila turbulentna pa možda nekad, negdje, i nije poštovano to ustrojstvo, već su ingerencije nad Mitropolijama i Eparhijama prelazile na druge Patrijaršije (kad Pećka faktički nije postojala posredstvom Osmanlija), ali ostavimo to istoričarima. Ipak, ono što se može konstatovati je ono što vidimo danas, da je to – to. Da je to ono čemu su naši preci uvijek težila. Jedna, saborna, apostolska Crkva. Srpska pravoslavna crkva.
Upravo u ovim, ali i brojnim drugim istorijskim činjenicama leži razlog zašto se Temeljni ugovor mora potpisati. Da je sreće, potpisao bi ga Zdravko Krivokapić, i time krunisao litije, čime bi ga istorija upamtila kao svesrpskog, ne, svepravoslavnog heroja. Ipak, čudni su putevi Gospodnji… Sad isti onaj DPS koji je izglasao Zakon o slobodi vjeroispovjesti podržava Vladu koja će potpisati Temeljni ugovor, a što je još zanimljivije potpisaće ga nacionalni Albanac kom smo klicali 31. avgusta „Hej mali mali ja ti misli čitam“. Potpiše li ga, sve su prilike da ćemo i opet.Vidjećemo šta nam sve ovo donosi, kako na unutrašnjem, tako i na regionalnom planu. Zamislimo se i pogledajmo šta ovo znači na duže staze, onako, istorijski. Ne bi valjalo da mi ne budemo tu dok se istorija bude pisala. Svakako biće interesantno. Ono što je u ovom momentu bitno jeste da se konačno stavi tačka na potpisivanje Ugovora.
To je kruna naše borbe. Svih onih hapšenja vladika, sveštenika, progona, trobojki, suzavaca… Svega! To je tačka. Tim ugovorom se svaka prijetnja po našu Crkvu eliminiše. Jesmo li rekli da ne damo svetinje? E pa ne damo ih – do kraja!
Potpisuj, premijeru, neka ti je sve prosto. Odavno se srpski rod nije veselio…