SNIMA(J) SE

Piše: SIBIN

Produciramo ono što izolovani radimo kod kuće dok smo pozitivni na virus: kako kuvamo, kako se zabavljamo, kako poslujemo i kako spavamo. Prilažemo snimke o porodičnoj idili, reklamiramo rast djece i euforičnost kućnog ljubimca, u auri ekrana koji poručuju: life is good.

Kapitalizam nas karantizuje… Poodavno je život moguć samo u formi distance i izolacije, profesionalnog presinga usled kojeg smo nedostupni za druge; ego uživa kad se prikazuje kao ono što je – blizu da bi bilo dohvatljivo za ostale. U nekakvoj mađiji nepriprodnosti udaljene i od sebe.

Toliko sreće koju emitujemo sa destinacija za izabrane, čini da djelujemo kao začarani, u jednoj jednostavnosti u kojoj kao da psihički život nema nikakvog udjela.
Isprazni i laki, perjani i slatki, sami za sebe smo najveći izazov.

Na društvenim mrežama akter je čist slučaj egzibicionizma, dakle uživanja u prekomjernom izlaganju, prilaganju sebe u svim datim situacijama: naša kuća postaje prozirna igraonica, kancelarija i spavaona, u kojoj nas danonoćno prenosi kamera sa našeg laptopa. Tako se priključujemo novom obliku tele-društva koje okuplja online zona besplatnog WiFi.

Razlika je samo (ali to – samo – nije tek malo i beznačajno, štaviše) u tome što sada – pojedinačno postaje omasovljeno, a omasovljeno atomizovano i razbijeno, asocijalno i osamljeno.

Utoliko prije, proizvodimo sebe preko svake mjere i neizostavno u svim prilikama, od samouslikavanja u ogledalu, do tik-tok zezancija čiji snimci prekrivaju gledanost čija brojnost neprestano raste. Zahvaljujući jednom drukčijem vidu iskompromitovane intimnosti.