Piše: Boško Vukićević
Mislio sam da napišem komentar povodom posljednjeg Milovog ratnohuškačkog delirijuma koji se pojavio u nekim hrvatskim novinama. Međutim, bilo bi izlišno; sve je o o njemu već davno rečeno. Njegovi današnji ekstremistički vapaji, teorije zavjere o smrtnoj ugroženosti države od Srbije i Rusije, Crkve i svetosavlja – zapravo predstavljaju posljednje trzaje ranjene zvjeri. Odgovarati iznova na njegov fašizam i budalaštine samo mu daje nove prilike da politički preživljava u beskonačnim polemikama sa oponentima, koji u tim situacijama gube iz vida suštinu stvari.
A koja je suština stvari u datoj situaciji? Ta da Đukanovića ne treba samo smijeniti sa dužnosti predsjednika države, već pod hitno i procesuirati. Svako daljnje odlaganje tog procesa „ranjenoj zvjeri“ pruža iluziju o političkom preživljavanju, a tada je ona najopasnija, jer kuje planove o novim državnim udarima i krvoprolićima. Sada argumenata, kako za njegovu smjenu tako i za hapšenje i procesuiranje, ima na pretek. Pobogu, Vlada Crne Gore i u svojoj posljednjih objavi navodi da Đukanović stoji iza pokušaja državnog udara na Cetinju!
Znam, neko će reći: sve je to uzaludno dok Đukanović još uvijek u rukama drži pravosudne institucije koje bi morale pokrenuti procese protiv njega. Elem, ekspresno pokrenimo oslobađanje tih institucija, makar i uz pomoć specijalnih akata i zakona! Bez procesuiranja posljednjeg balkanskog diktatora ne može biti pokrenut proces istinske demokratizacije i pomirenja u Crnoj Gori.
A evo kako smo mi iz Pokreta Sloboda narodu, na neki način preteče svih poteza i procesa koje danas treba pokrenuti, na fb stranici „Inicijativa za hapšenje crnogorskog diktatora Mila Đukanovića“, još prije 8 godina pojasnili tu neophodnost:
„Milo Đukanović, balkanski diktator na čelu policijske države, je lično odgovoran (i nikad procesuiran) između ostalog i za:
– deportaciju oko 150 bosansko-hercegovačkih izbjeglica u proljeće 1992. godine, od kojih su mnoge naknadno ubijene;
– međunarodni šverc cigareta tokom devedesetih godina i trgovinu drogom na visokom nivou, u okviru kojih su budžeti mnogih evropskih država oštećeni za više stotina miliona dolara i koji su kao posljedice imali i ubistva više od 30 pojedinaca;
– sistematsko kršenje ljudskih prava, slučajeve diskriminacije na nacionalnoj osnovi, diskriminaciju manjinskih naroda, lica sa invaliditetom;
– devastaciju prostora i ugrožavanje životne sredine radi bogaćenja pojedinaca bliskih vlasti;
– vaučersku privatizaciju i korupcionaške afere (“Telekom”, “Elektroprivreda”, “KAP”), koje su poslužile za bogaćenje bliskih srodnika, kumova i prijatelja režimske vrhuške.
Crnogorski tiranin na računima inostranih banaka ima oko milijardu evra (koje je uglavnom pokrao od građana Crne Gore).
Bez hapšenja i procesuiranja crnogorskog diktatora nema demokratizacije Crne Gore.“
