„Smanjenje međuetničke distance proces koji zahtijeva posvećenost i saradnju svih“

Smanjenje međuetničke distance je proces koji zahtijeva posvećenost i saradnju svih — od pojedinaca i lokalnih zajednica do najviših državnih institucija, i od suštinske važnosti je neprekidno raditi na izgradnji prostora za dijalog, uz podsticanje mladih da istražuju i prepoznaju svoju ulogu u društvu.

To je poručeno na završnoj konferenciji projekta: „Kroz vrijeme i različitosti – manjinski narodi u Crnoj Gori“, koju je organizovala nevladina organizacija Aktivna zona, uz podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.

Programski koordinator u Aktivnoj zoni, Filip Vicković, kazao je da su kroz projekat, željeli ne samo da ukažu na važnost manje brojnih naroda i njihov doprinos našoj zajedničkoj istoriji, već i da otvore prostor za dijalog, za učenje, za međusobno poštovanje.

„Nažalost, u širem društvenom diskursu uloga ovih zajednica često ostaje neprepoznata ili nedovoljno promovisana. Upravo zbog toga, ključna aktivnost ovog projekta jeste bila izrada analize o ulozi manje brojnih naroda u istoriji Crne Gore. Ova analiza nije samo zbirka podataka i činjenica, već i značajan doprinos za razumijevanje naše prošlosti, koja ističe ulogu ovih zajednica u oblikovanju Crne Gore kakvu danas poznajemo“, naveo je Vicković.

Kroz ovu analizu, kako je dodao, željeli su da doprinesu inkluzivnijoj sveobuhvatnijoj interpretaciji crnogorske istorije.

„Drugi dio projekta, koji se odnosio na mlade, za nas je bio od izuzetnog značaja jer se radi o generaciji koja predstavlja budućnost Crne Gore i svjesni smo koliko je važno da oni budu svjesni svoje istorije i svoje uloge u društvu. Kroz ovaj projekat, htjeli smo da im pružimo priliku da bolje upoznaju doprinos svojih zajednica našoj zajedničkoj istoriji, kako bi se osjećali ponosno na svoje nasljeđe i kulturni identitet“, pojasnio je Vicković.

Prema njegovim riječima, da bi to ostvarili organizovali su trodnevni kamp za mlade, koji im je omogućio da kroz učenje, kreativni rad i druženje dublje razumiju svoje korijene i kulturnu baštinu.

„Takođe, tokom ta tri dana, mladi su učili, raspravljali, i sticali nova znanja o svojoj prošlosti, o ulozi drugih zajednica u istoriji Crne Gore, ali su se i upoznali sa konceptom interkulturalizma i koliko je on bitan za društva kao što je crnogorsko. Ono što je najvažnije, kamp je bio siguran prostor za dijalog za razmjenu iskustava, za povezivanje i izgradnju međusobnog razumijevanja među mladima iz različitih etničkih zajednica“, kazao je Vicković.

Istakao je da smanjenje međuetničke distance nije proces koji se završava jednim projektom, jednom analizom ili jednim kampom, navodeći da je to proces koji traje, i koji zahtijeva posvećenost, otvorenost i saradnju svih – od pojedinaca, preko lokalnih zajednica, pa sve do najviših državnih institucija.

„Stoga, pred nama je još mnogo posla. Naša uloga, kao organizatora i inicijatora ovakvih projekata, jeste da kontinuirano radimo na izgradnji prostora za dijalog i saradnju, da podstičemo mlade da istražuju i prepoznaju svoju ulogu u društvu, ali i da obezbjeđujemo prilike za sve zajednice da se čuje njihov glas i uvaži njihov doprinos“, poručio je Vicković.

Predstavljajući publikaciju ‘Kroz vrijeme i različitosti – manjinski narodi u Crnoj Gori’, istoričar Petar Lekić podsjetio je da je Crna Gora postala sekularna država 1852. godine, kada je prestala biti teokratija, vladavina sveštenika iz dinastije Petrovića.

„Time nastaje Knjaževina Crna Gora na čelu sa knjazom Danilom. Međutim, iako je Crna Gora bila faktički samostalna, svoju međunarodnu pravnu nezavisnost stiče tek 1878. godine, nakon Veljeg rata od 1876. do 1878. U to vrijeme, Crna Gora, koja je bila omeđena granicama od Lovćena do Morače, počinje da dobija drugi oblik, jer u njen sastav ulaze i druge vjerske institucije i zajednice“, naveo je Lekić.

Prema njegovim riječima, manjinska prava, koja danas prepoznajemo, tada su bila prava manjih populacija po vjeroispovijesti.

„Pored pravoslavnog stanovništva, Crna Gora je uključila i katoličko, kao i islamsko stanovništvo, što je predstavljalo novi izazov. Već 1886. godine, pod vođstvom knjaza Nikole Petrovića, Crna Gora potpisuje konkordat sa Rimskom crkvom, čime se regulišu prava rimokatoličke zajednice“, rekao je Lekić.

Ukazao je da je od 1889. do 1897. godine izlazio nacionalni časopis „Grlica“, koji je na neki način bio lična karta Knjaževine Crne Gore, u kojem su bile zastupljene sve tri vjeroispovijesti sa svojim praznicima: pravoslavni, katolički i, kako su tada zvali, muhamedanski praznici.

„Prva crnogorska vjerska zajednica dobila je punu pravnu regulativu donošenjem crnogorskog Ustava 1905. godine. U članu 40. ovog ustava stoji da je državna vjera u Crnoj Gori istočno-pravoslavna, ali se u trećem stavu istog člana garantuju prava svih ostalih priznatih vjerskih zajednica. Crna Gora je 1907. godine postala kraljevina, a iste godine izašla je knjiga „50 godina na prijestolu Crne Gore“, gdje su i katolička i islamska vjeroispovijest dobile svoje mjesto u istoriji zemlje“, kazao je Lekić.

Podsjetio je da 1918. dolazi do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, gdje Crna Gora i dalje promoviše manjinska prava.

„Najveća kriza manjinskih prava u Kraljevini Jugoslaviji dogodila se tokom konkordatske krize 1937. godine, kada je Kraljevina potpisala sporazum sa Rimokatoličkom crkvom, iako je taj sporazum izazvao proteste“, rekao je Lekić.

Kazao je da je koncept bratstva i jedinstva dominirao u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, navodeći da su popisi stanovništva od 1948. do 1991. godine pokazivali dominantne nacionalne zajednice i manjinske narode.

„Zakonom o vjerskim zajednicama iz 1977. godine regulisana su prava vjerskih zajednica, ali je raspad Jugoslavije 1991. godine doveo do kršenja manjinskih i ljudskih prava. Crna Gora je bila suočena s izazovom očuvanja svog multietničkog karaktera. Do 2001. godine, zabilježeni su ratni zločini koji su narušili multietnički sklad u Crnoj Gori“, rekao je Lekić.

U cilju pomirenja, kako je dodao, 2011. godine su podignuti spomenici civilnim žrtvama rata iz bivše Jugoslavije.

„Godine 2006. donesen je Zakon o manjinskim pravima i slobodama, a Crna Gora je potpisala sporazume sa vjerskim zajednicama: 2011. godine sa Vatikanom, 2012. sa Islamskom zajednicom, a iste godine i sa Jevrejskom zajednicom. Što se tiče Jevrejske zajednice u Crnoj Gori, ona je imala težak epilog tokom Drugog svjetskog rata, ali imamo i svijetli primjer Petra Zankovića, koji je dobio medalju „Pravednik među narodima“ od države Izrael. Vjerske slobode su se dalje razvijale sa zakonskim okvirom iz 2019. i 2021. godine“, naveo je Lekić.

Tokom panel diskusije – Interkulturalizam u Crnoj Gori, izvršni direktor NVO Aktivna zona Miloš Marković kazao je da je Crna Gora, kao multietnička i multikulturalna država, oduvijek bila mjesto gdje se susrijeću različiti narodi, tradicije i kultura.

„Ovo bogatsvo različitosti predstavlja značajnu vrijednost našeg društva, ali sa sobom nosi ogromnu odgovornost. Ta odgovornost podrazumijeva da se različitosti koje imamo prepoznaju, poštuju i adekvatno integrišu u zajednički prostor društvenog života. Inerkulturalizam, kao pristup koji promoviše aktivnu, interakciju između zajednica, ima ključnu ulogu u postizanju ove vizije“, istakao je Marković.

Predstavnica Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih Emina Skenderović kazala je  da trenutni nivo interkulturalizma u Crnoj Gori predstavlja miks dugogodišnje tradicije suživota različitih kultura, ali i izazova u uspostavljanju dubljeg dijaloga između tih kultura.

„Crna Gora se može ponositi svojom multikulturalnošću. Ona je prava riznica različitih kultura, tradicija i naroda. Naša zemlja je bogata identitetima i običajima, te u sebi nosi znak jedinstva kroz raznovrsnost. Upravo je to ono što Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava nastoji da njeguje i promoviše. To bogatstvo različitih tradicija oblikovalo je Crnu Goru i učinilo je jedinstvenom“, navela je Skenderović.

Prema njenim riječima, u praksi postoje barijere koje otežavaju ostvarenje dublje multikulturalne povezanosti.

„I dalje postoji nivo stereotipa i predrasuda koji često ometaju iskren dijalog i međusobno razumijevanje. Institucionalni okviri ponekad nisu dovoljno proaktivni u podsticanju takvih inicijativa. U tome leži ključna uloga Fonda i njegovog finansiranja projekata, jer finansijski podržava projekte koji osnažuju manjinske zajednice, podstičući njihov kulturni, vjerski, nacionalni i jezički identitet“, kazala je Skenderović.

Podsjetila je da svake godine Fond raspisuje konkurse za raspodjelu sredstava za projekte koji podržavaju manjinske zajednice.

„Ovi projekti ne samo da afirmišu i slave kulturnu različitost, već aktivno promovišu saradnju i međukulturni dijalog. Naš cilj je da kroz ove projekte doprinesemo smanjenju etničkih distanci, izgradnji duha tolerancije, i, naravno, omogućimo da se kulture međusobno bolje upoznaju, ali i da ljudi upoznaju sami sebe. Podržani projekti direktno doprinose očuvanju i promociji kulturnih posebnosti manjinskih zajednica“, istakla je Skenderović.

Kazala je da je Fond do sada raspisivao jedan konkurs godišnje.

„Imamo budžet od oko milion eura, ali to varira iz godine u godinu, zavisno od finansiranja iz državnog budžeta i u prosjeku podržimo oko 200 projekata fizičkih i pravnih lica“, navela je Skenderović.

Ocijenila je da je uloga Fonda u kreiranju strategije koja se bavi manjinskim pravima izuzetno važna.

„Vjerujem da će uključivanje Fonda u ovu strategiju i akcioni plan omogućiti da se projekti strateški razvijaju i da se postignu konkretni koraci ka jačanju inkluzivnog društva, u kojem će različitosti biti prepoznate i poštovane, a svi ćemo na kraju imati jednaka prava“, kazala je Skenderović.

Predstavnica Inicijative mladih za ljudska prava Vaskrsija Klačar saglasna je da je Crna Gora multikulturalna zajednica, ocijenjujući da nivo koji treba da dosegnemo jeste nivo interkulturalizma.

„Što znači biti multikulturalna zajednica? Pa, ne postoji zajednica koja nije multikulturalna, ali ako su te zajednice zatvorene u svoje male krugove i nemaju dodira sa drugim zajednicama, niti se iz svojih različitosti i bogatstava stvara nešto novo, onda mislim da nema društvenog napretka niti evolucije u tom smislu“, navela je Klačar.

Govoreći o interkulturalizmu, Klačar smatra da se može vidjeti samo na mikro primjerima.

„Ne možemo ga vidjeti na nivou cijele zajednice ni cijele Crne Gore. Posebno ako uzmemo u obzir lokalne zajednice, poput one iz koje ja dolazim. Zbog toga smatram da je uloga nevladinih organizacija i projekata koje podržavaju Fond za zaštitu manjinskih prava i Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava pravi i trenutno jedini način da razgovaramo o ovim pitanjima“, rekla je Klačar.

Kazala je da je primjetila kod mladih, posebno onih koji pohađaju radionice i seminare na kojima je prisutna, da su izuzetno aktivni i perspektivni mladi.

„Ono što je zanimljivo jeste da mnogi od njih praktično žive interkulturalizam, a da nisu ni svjesni da to rade. Šta to podrazumijeva? To znači da svojim djelovanjem, razgovorom sa ljudima iz različitih zajednica, nesvjesno prelaze barijere i razbijaju predrasude. Na taj način izuzetno doprinose građenju interkulturalizma o kojem mi govorimo i koji pokušavamo da definišemo kroz projekte Fonda, Ministarstva, kao i kroz projekte koje mi sprovodimo kao organizacija“, navela je Klačar.

Ocijenila je da su naši mladi izuzetno perspektivni i da su pokretači promjena, iako toga često nisu svjesni.

„Ključ svega je što su oni u periodu kada se najviše interesuju za svoj identitet, i mislim da je upravo to suština razgovora o multikulturalizmu, interkulturalizmu, ali i o mnogim drugim socijalno-društvenim i ekonomskim temama u Crnoj Gori, kao i u svim zajednicama. To je proces istraživanja identiteta, istraživanja sopstva i pokušaja integrisanja tog identiteta u neku zajednicu, čime se gradi ta zajednica i razvija osjećaj pripadnosti ili nepripadnosti“, navela je Klačar.

Ocijenila je da nije sve na mladima i da su oni „odradili svoj dio posla“.

„Sada je na nama da, kroz formalno-pravne okvire, sustignemo napredak koji oni postižu na individualnom nivou“, rekla je Klačar.

Smatra da Crna Gora mora više ulagati u obrazovanje i edukaciju na svim nivoima, posebno u ranom uzrastu.

„Odliv mozgova je vidljiv, a ono malo talenata što imamo odlazi, jer iako imaju srce na pravom mjestu, rijetko ko se usuđuje da podigne glas kada nema zdravo okruženje koje podržava promjene. Nažalost, rijetko ko se usuđuje da istupi i postane glas promjena“, istakla je Klačar, prenosi PR Centar.