“SLUČAJ SLOMLJENE VAZE”, ILI “SLUČAJ SLOMLJENE PREDSTAVE”

piše: prof. dr Dragan Koprivica

Povodom premijere Gradskog pozorišta iz Podgorice “Slučaj slomljene vaze” treba reći da, shodno dometima, ovaj komad fino koincidira sa čuvenom rečenicom iz jedne pripovijetke Laze Lazarevića „Sve ličaše na razlupanu skupocenu porculansku vazu“.

No, u početku treba naglasiti nekoliko nespornih afirmativnih detalja.

Zoran Rakočević je talentovan reditelj, kojeg poznajem još iz godina kad je fanatično radio na afirmaciji dramskog amaterizma u Crnoj Gori ostavljajući zapažen trag i na tom nivou. Završio je političke nauke, potom i pozorišnu režiju na FDU na Cetinju, a prvi komad, i to u produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju, što je lijep podatak, „Čikaške perverzije“, režirao 2021. godine.

Što se tiče njegove režije „Slučaja slomljene vaze“, treba istaći da je učinio sve što se učiniti moglo na temelju tekstualnog predloška, kolektivne scene je doveo do perfekcije, dao šansu mladim nadama da zablistaju i pokažu da pozorišna Crna Gora ne treba da brine oko smjene glumačkih generacija.

I kad je riječ o autorici teksta, za pohvalu je angažman mlađeg stvaraoca, dramaturškinje Milane Matejić, studentkinje master studija FDU na Cetinju – studijski program Dramaturgija.

Ali svaka predstava za sebe biva i Bermudski trougao sa podvodnim stijenama pa, i kad u njoj imaš sve, na kraju možeš dobiti malo toga. A takav ogledni primjer je upravo premijera o slomljenoj vazi, to jest, o slomljenoj predstavi.

Treba reći da i ovaj projekat prvenstveno ide na dušu prethodne Uprave, jer je započet prije izbora nove, ali i da je Gradsko u proteklom periodu, i pored zaista velikog angažmana svih aktera, od Uprave do glumačkog ansambla, bilo velika pozorišna radionica, nažalost, u visokom stepenu promašenih projekata. Najvjerovatnije, jer se, uz robovanje stranim autoritetima i zvučnim rediteljskim imenima, koja Crnu Goru doživljavaju kao pozorišnu palanku, gdje se može prodati sve i svašta, nije na vrijeme i odlučno reagovalo preko kontrolnih proba.

Gradsko može dijelom „spasiti“ i činjenica što se tokom prošlih godina ni CNP nije proslavio nekim bogzna kvalitetnim predstavama, pa je i na njegovoj sceni vladala sveta dosada, te oba teatra idu združeno, ruku pod ruku, kad je riječ o promašajima na duge staze. Jer su obesmislila institut kontrolnih proba, na kojima je mnoge predstave trebalo ili odbaciti, ili makar kritičkije nastupiti prema nadobudnim rediteljima, kojim se, izgleda, nije smjela izreći nijedna riječ kritike.

A sa sjetom se sjećamo časnih izuzetaka, među kojima se izdvaja sjajna predstava CNP-a „Očevi su gradili“ (autorski projekat Borisa Liješevića), briljantni komad „Dokle pogled seže“ (autorski projekat Arpada Šilinga) u produkciji Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ Cetinje, a takve su i izuzetne predstave Andraša Urbana takođe u „Zetskom domu“…

Čuven je nezvaničan detalj kad je Andrij Žoldak, istina, poznati svjetski reditelj, radio Čehovljevog „Ivanova“ u CNP-u, u namjeri da se predstava daje u nekolike „epizode“ od više sati ukupno. Kažu da je Uprava Nacionalnog teatra „spasila“ stvar tako što je s razlogom odbila takvu varijantu „pozorišne serije“, a truli kompromis je pronađen tako da „Ivanov“ bude postavljen kao jedna cjelina, koja traje „svega“ tri, četiri sata. I lično sam prisustvovao premijeri, pa svjedočim da su prva dva čina uspavala publiku, i da je polovina gledalaca zatim utekla preko vrata CNP-a, ali su treći i četvrti čin, istinu govoreći, bili odlični.

Na moje pitanje jednoj iscrpljenoj gledateljki odmah nakon premijere kako joj se svidjela predstava, ona je odahnula, sva u nokdaunu od „genijalnog“ čitanja Čehova, i rekla othuknuviši: „Bila bi ovo divna predstava da su izbačena prva dva čina“. A, da komedija bude veća, upravo je Žoldak za „Ivanova“ dobio potom Veliku nagradu CNP-a.

No, da se vratimo slomljenoj vazi/predstavi Gradskog.

Tačno je da mladim ljudima treba dati šansu, te i mladoj i neosporno talentovanoj studentkinji master studija dramaturgije sa FDU, a nije dobro ni da mladi dobiju šansu tek kad ostare, ali se u ovom slučaju, očigledno, ipak malo požurilo.

Uostalom, biti na master studijama dramaturgije i nije pouzdan faktor da si već dramski pisac i da treba da te igraju u etabliranim pozorišnim kućama. A poznato je da ni osnovne, ni master studije, nijesu završili ni doktor opšte prakse Čehov, ni, nekad fizički radnik, Maksim Gorki, ni L.N. Tolstoj, koji je odustao od dva fakulteta, a nijedan nije bio Dramaturgija, ali ipak „nekako“ i danas svi slove kao svjetska imena. Neki „tvrde“ da čak ni Šekspir nije studirao dramaturgiju, ali je ipak postao svjetski dramski pisac, to jest, što bi Ajnštajn rekao: „Sve je relativno.“, bar kad je riječ o kretanju u vremenu i prostoru. Pa onda i o upisanim ili neupisanim adekvatnim, osnovnim i master studijama. Posebno otežavajući faktor za Šekspira je i taj što se tačno ne zna ni je li uopšte i postojao, ili je riječ o mitu o Šekspiru.

A kretanja u vremenu i prostoru bilo je i te kako i na velikoj sceni KIC-a „Budo Tomović“ tokom premijere, uz vidljiv izvanredan glamur scenografije i kostimografije, a mladi glumci su blistali talentom i željom, no, i pored svega, „Slučaj slomljene vaze“ je imao mučan eho Lazarevićeve „razlupane skupocene vaze“.

Po svoj prilici, korijen scenskog brodoloma je u sljedećem:

Uz prvo pitanje – kako je Uprava Gradskog došla do odluke da prihvati tekst upravo jedne mlade, nedovoljno iskusne, ali talentovane dramaturškinje, flagrantno zvuči i podatak kako je stvaran tekst, konglomerat više tekstova, koji su u dramskoj konstrukciji zasmetali jedan drugom praveći svojevrsno scensko zamešateljstvo, loš miks, uz tzv. „svetu dosadu“ na sceni i pored svih nastojanja dramskog ansambla, uz vidne napore neosporno vještog reditelja.

Htjelo se sve, a dobilo malo toga, ponajprije jer se krpljenjem različitih tekstova i stavljanjem u isti koš došlo do neuvjerljivog štiva, te nije ni čudo što je izmiksovana neubjedljiva dramska priča. Posebno flagrantan detalj je i što su glavni akteri projekta, dramaturškinja i reditelj, isticali kao pozitivan upravo taj detalj da je napravljen konglomerat Andersenovih bajki preko dramatizacije i sažimanja „Princeze na zrnu graška“, „Cvijeća male Ide“, itd., pa je ispalo – od svega pomalo – pa i od teatra pomalo.

Zato bi dobra preporuka za Milanu Matejić bila da se ubuduće ne bavi miksovanjem tuđih, nego da piše svoje dramske tekstove, pa će njene drame zasigurno imati i ekspoziciju, zaplet, kulminaciju, peripetiju i rasplet.

A u slučaju premijere Gradskog imali smo, i pored svega, ali prije svega – dosadnu predstavu, koja, iako su glavni akteri tvrdili da je i za djecu i odrasle, na kraju nije ni za djecu ni za odrasle.

Na sve ovo „divno“ se nadovezuje kolektivni stav naručene pozorišne kritike u Crnoj Gori po principu netalasanja, uz superlative za svaku predstavu redom, pri čemu takvi „svi kritičari nikom ponikoše“, i niko od blagoglagoljivih ne uputi bar jednu riječ kritike, bar sumnju u barem neki detalj predstave.

Pa se dio publike čudom čudi zbog hvalospjeva kritike, a iskusniji gledaoci samo uz lak ironičan osmijeh odmahnu rukom znajući da u Crnoj Gori i nemamo drugih predstava osim genijalnih.

No treba istaći, vrijedan poštovanja, jedan ohrabrujući zrak svjetla u tami promašenih predstava Gradskog:

U razgovoru s našom sjajnom glumicom upravo iz Gradskog, Ivonom Čović, koja je, zasad, vd direktora, a iskreno se nadam da će biti izabrana za direktoricu, rekao sam uz dužno poštovanje da želim napisati kritički osvrt, ne pamflet, povodom nove premijere Gradskog.

Ivona Čović je odmah rekla nešto što uliva nadu u ozdravljenje ovog svima važnog teatra: „Kao prvo, ne želim da se miješam u stavove pozorišne kritike. Voljela bih samo da to što napišete bude iskren i znalački stav o našim predstavama, pa kakav god bude, to je Vaše pravo. Vrijeme je da svi počnemo da radimo svoj posao.“

Ovakve riječi zaista bude nadu u ozdravljenje Gradskog u globalnom pogledu, i da ćemo ubuduće imati priliku da gledamo predstave zaokružene u svakom smislu. I da ozbiljna publika neće drijemati u zamračenoj sali gledajući u mobilne, jedva čekajući da se komad završi. Jer najčešće imamo dojam ne da prisustvujemo pravoj pozorišnoj igri, nego da se neko, u stvari, igra s pozorištem.

Bilo bi dobro da najzad, shodno insinuacijama države prema Sokratu, i mi ne „kvarimo omladinu“. U našem slučaju, preko promašenih predstava. Ali, što je od posebnog značaja, da ne kvarimo ni pozorišni ukus djece predstavama za najmlađe. A odrasle nećemo prevariti, jer oni dobro znaju šta je pravi teatar.

U protivnom, i dalje ćemo prisustvovati farsi, oličenoj u onoj poznatoj Andersenovoj bajci „Carevo novo ruho“, u kojoj je sva svjetina ćutala, a jedino, upravo, neko dijete (!) kliknulo „Car je go..!“

A koliko je u predstavama Gradskog prisutno odsustvo sluha za dječju populaciju najbolji primjer predstavlja jedan komad u kojem imaju i tako šokantne scene, uz jezive zvuke, od kojih su se lecnuli i stariji, a djeca sigurno potom imala košmarne snove bar mjesec dana. Bio sam na toj predstavi, i oko sebe vidio prestravljena dječja lica, dok su ih roditelji tješili da to „nije ništa strašno“.

U slučaju „Slučaja slomljene vaze“ riječ je o predstavi prvenstveno za djecu, ali svevideću djecu niko ne može prevariti, pa ni predstave Gradskog. Zato je vrijeme za ozdravljenje teatra, da odmorimo od promašenih predstava. Naši pozorišni gledaoci to po mnogo čemu zaslužuju… I stari i mladi…

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)