Slučaj “državni udar” ogolio državu: Borba za slamku slobode je borba za potomstvo!
„Znamo da nijesu oni krivi, ali će biti osuđeni“. Toliko gluposti i besmisla, kukavičluka i poniznosti, teško da je ikada, od postojanja ove i one Crne Gore, moglo da stane u jednu rečenicu. I upravo je ova rečenica dokaz da je režim uspio da od nas napravi hodajuće zombije, kojima je služba i servirala ovu rečenicu da je ponavljamo tri puta na dan, kao dozu terapije, i da nam bude alibi za kukavičluk. Strah, poltronstvo ili nešto treće, pokorilo je Crnu Goru, za manje od dvije godine, kao što mnoge druge vojne imperije nijesu uspjele da urade godinama, decenijama i vjekovima. Upravo ta rečenica, koju mahom izgovaraju građani, opozicioni prvaci, mediji, NVO sektor i mnogi drugi, kada govore o presudi za lažni „državni udar“, samo je dokaz nemanja hrabrosti, podaništva i udara na zdravi razum, koji se Crnom Gorom raširio kao kuga. U toj jednoj rečenici, poginuli su Marko Miljanov i Janko Vukotić, izginuli su svi junaci sa Vučijeg dola i Mojkovca, stradalo je čojstvo i junaštvo, izdahnula je u jednom zarezu te rečenice i pravda i prkos. Sva junaštva, herojstva i podvizi naših predaka, stali su danas u kukavičku rečenicu njihovih potomaka: „Znamo da nijesu krivi, ali će biti osuđeni“.
I u četvrtak neće sudijsko vijeće, „institucije“ sistema na koje se mnogi pozivaju, pa čak i iz opozicije, izreći presudu samo liderima DF-a i opozicije, Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću. Tog jutra, sudija Suzana Mugoša, čiji sin je nedavno zaposlen u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici, vjerovatno zbog majkinih zasluga u tom predmetu, a ne zbog svojih naročitih sposobnosti, pročitaće listicu koja će joj samo pet minuta ranije biti donesena iz kabineta velikog Vođe, a koju je on dobio od svojih nalogodavaca koji minut ranije. I upravo to pokazuje „nezavisnost“ sudstva i države u punom kapacitetu, jer „institucijama“ sistema treba vjerovati, zar ne?
U predmetu „državni udar“, za dvije godine suđenja, stalo je sve ono što je danas Crna Gora. Laž, skrivanje zločinaca od pravde, podmetanje, prevara, sila, bezakonje, poltronstvo i sluganstvo, su danas reperi ove i ovakve Crne Gore. Sve to je narod u direktnom prenosu mogao da vidi. I nažalost je progutao. A, narod kao narod, više vjeruje očima DPS-a, nego svojim očima. Zato nas je linija manjeg otpora i dovela na ivicu provalije, koju nam je DPS pripremio kao poklon za tri decenije vladavine. Zato danas mnogi opozicioni prvaci i medijski poslenici trljaju ruke, jer će politički profitirati nakon osuđujuće presude, ali će zato partijskim saopštenjem i pisanjem na Fejsbuku izvršiti stvarni državni udar na tastaturi, da „zaljuljaju i uzdrmaju“ vlast, da je pitanje hoće li DPS ikad ispjeti da se oporavi od tog „napada“.
I taman koliko zdrav razum vrijeđa ovaj montirani predmet, toliko, ako ne i više, vrijeđa, glumatanje opozicije, medijskog i NVO sektora. Istih onih koji pište kao Damjanov zelenko, kad ih neka baba, aktivista DPS-a, u nekoj nedođiji, pogleda krajem oka. E, ti i takvi, danas, ćute, jer sjutra hoće, kao lešinari, da pokupe mrvice sa gospodarovog stola, tačnije, da ugrabe mandat ili dva, da uhljebe nekog, do sada nezaposlenog člana, koji je već ušao u četvrtu deceniju života, a da prije toga nije nikada ništa radio. I danas ti medijski poslenici i „moderna“ i „građanska“ opozicija misle da je daleko od njih zgrada Višeg suda u Podgorici. A ne znaju da će im koliko sjutra Viši sud biti na kućnom pragu. Samo što njih niko neće imati da odbrani, čak ni partijskim saopštenjem. I poraz svih nas, je što svi zajedno ne vidimo ili svjesno ne želimo da vidimo, da je ova presuda, koja je odavno napisana, da je bilo svih nas, mogla da bude naša pobjeda!
Sam sudski postupak je priča za sebe, koja je već mnogo puta ispričana. Skup ispred Skupštine 16. oktobra, koji se nikad nije desio, jer nikada nije ni zakazan, krvoproliće, koje se nije desilo, jer se nije moglo desiti, na nepostojećem skupu, oružje kojeg samo ima u policijskom magacinu koje je iznajmljeno za ovu priliku, kao i kuća policijskog funkcionera u kojoj je ono fotografisano, samo je kolaž gluposti i besmisla, koje nam je tužilaštvo gurnulo pod nos. I apsurd, da onaj koji je trebao prvo da bude uhapšen, pa ubijen, na skupu kojeg nije bilo, jer se nije ni održao, jer nije ni zakazan, ispred Skupštine u koju on skoro nikad ne navraća, nije ni saslušan u svojstvu svjedoka, ali je u međuvremenu zamijenio premijersku fotelju, foteljom predsjednika države.
I zato je presuda liderima DF-a, poraz svih nas, a ne pobjeda DPS-a i mafije. Ona neće biti povod za radovanje vlasti, kao ni razlog za poraz zdravog razuma. Jer, kad sjutra ili preksjutra, za dan, dva ili pet, krene lavina koju je pokrenuo suludi režim ovakvom presudom i kad počne da se kruni tlo pod nogama svih nas i kad se otvori bezdan, tu više neće pomagati ni funkcija ni članska karta DPS-a, ni rodbinske veze sa čelnicima vlasti. Svi ćemo biti u istom problemu. Hoćemo li i tada, dok budemo svi zajedno tonuli u besmisao za koji smo sami krivi, govoriti: „Nijesmo mi krivi, ali mora ovako da se završi“ ili ćemo se boriti za svoju slamku spasa i slobode!
Dražen Živković