SLOBODA MRŽNJE

Piše: Emilo Labudović

„Mržnja je intezivno osjećanje odbojnosti prema nekome ili nečemu“, jedna je od brojnih definicija kojima su filozofi, soviolozi, psiholozi i razni drugi naučnici pokušali da definišu ovo stanje ljudske svijesti. Iako je, kao svojevrstna manifestacija nemoći i lične isfrustriranosti, prevashodno individualan odnos prema pojedincima i pojavama, mržnja, tvrde psiholozi, naročito pogodno tlo za širenje i jačanje nalazi u grupi. Grupa istomrzitelja dodatno osnažuje pojedinca, opravdava njegovu motivaciju pred njim samim, jer, eto, u svom ispoljavanju nije usamljen pa je, stoga, u pravu. Grupa mrzitelja motiv i razlog vrlo jednostavno nalazi izvan svoga okruženja i uvijek ih adresira na „ono drugo i one druge“.

U vrijeme masovnih komunikacija, mržnja kao stanje i pojava, postala je gotovo globalni problem. Snažna i eksplicitna mržnja, sa otvorenim pozivom na nasilje i linč, reklo bi se, dobila je pravo građanstva u „slici i riječi“. Metod Kju Klus Klana, koji je na Crnce potajno jurišao licima sklonjenim iza bijelih maski, davno je prevaziđen. Sada se na te „drugačije“, čak i u demokratski razvijenim sredinama kao što je Velika Britanija, juriša otvoreno i uz pratnju kamera. Mržnja koja prerasta u sumanuti bijes, olako se preliva preko društvenih i zakonskih brana, poput poplave noseći žrtve i uništavajući imovinu.

Kolektivizacija mržnje u ovom vremenu našla je najpogodnije tlo u javnom političkom diskursu. Politički protivnici više nijesu samo rivali i takmaci, već najodurniji neprijatelji, dostojni najotrovnijih izliva mržnje. I ne samo mržnje, već i najotvorenijih poziva na rat do fizičkog istrebljenja. Mada se često takav odnos prema neistomišljeniku pokušava umotati u oblandu nekog dnevnog problema i pitanja, ipak ispod svakog poteza, izjave ili gesta izviruje skoro atavistički antagonizam kao najviši stepen mržnje.

Najočigledniji primjer ovakvog „pakovanja“ mržnje ovih dana su takozvani ekološki protesti širom Srbije, u čijem središtu je, navodno, bitka za sprečavanje otvaranja rudnika litijuma, a iz svega zapravo izvire mržnja prema predsjedniku Srbije, Aleksandru Vučiću i nastojanje da se on nasilno svrgne s vlasti, pa i pod cijenu fizičkog smaknuća. Od parole „Nećeš kopati“, kao slogana kojim se motivišu antilitijumski skupovi širom Srbije, pa do „ubij Vučića“, kao opšteg poziva da se on fizički likvidira, rastojanje je svega u desetak minuta koliko je dovoljno da neki od govornika uhvati zalet. Otvorenih poziva na Vučićevo ubistvo ne libe se i ne prezaju ni brojni učesnici raznih Tv sesija, naročito na televiziji N1, koja se direktno i otvoreno stavila na stranu antilitijumaša i preuzela ulogu njihove medijske podrške.

Naravno, svi ti otvoreni pozivi na Vučićevo ubistvo pa i likvidaciju čak i njegove porodice, upakovani su „lila mašnicom“ navodno najvećeg stepena demokratije – slobode govora. Taj anglosaksonski izum, koji je uzet kao Pijemont demokratskog razvoja društva, na žalost toliko je rastegljiv kad je o slobodnoj riječi riječ, da za neke otvara nemjerena medijska prostranstva za lajanje svake vrste, a drugima očas navlači omču na vrat. Ali ono što je činilo i još uvijek čini najmanji zajednički imenitelj odnosa prema slobodi govora na svim prostorima je slučaj kada ona otvoreno prijeti elementarnoj bezbjednosti štićenih osoba, predsjednika država i vlada pogotovo. Takve prijetnje, otvorene ili skrivene iza raznih profila na društvenim mrežama, detaljno se istražuju a počinioci sankcionišu, novčano ili zatvorom. Sjetimo se samo onog veselnika koga je fejsbuk šala na račun tadašnjeg premijera Duška Markovića koštala 500 evra. Ili koliko se samo prašine diglo oko navodne prijetnje smrću Milu Đukanoviću koja se, na kraju pokazala, kao marketinški trik za oživljavanje politički rahmetli „kralja od Rastoka“!

Šala ili ozbiljna namjera, svuda u svijetu izaziva hitnu akciju kada je o prijetnji predsjednicima riječ. Jer nijesu u pitanju samo njihove glave, već i čast i dostojanstvo same države. Ali, u Srbiji to nije slučaj. Javno žigosani i za sve okrivljeni Aleksandar Vučić, koga evo i u Crnoj Gori takođe okrivljuju za sve, pripisujući mu čak i da je režiser jedne emisije koju RTS snima u Nikšiću, dnevno je otvorena meta za odstrel. Javni poslenici opozicione Srbije, među kojima, osim umobolnika svake vrste, ima i predsjednika stranaka i poslanika, kako na protestima tako i u nastupima na N1, prosto se utrkuju ko će sa više mržnje uprijeti prstom na Vučića i pozvati na njegovo ubistvo.

Mada je reakcija zvanične Srbije na tu karikaturalnu verziju demokratije i slobode govora više nego suzdržana, više čudi izostanak reakcije i ćutanje brojnih, navodno nevladinih, domaćih i međunarodnih organizacija i boraca za ljudska prava, uvijek spremnih da kao psi na bačenu kost kidišu na svako njihovo kršenje. Ili možda Aleksandar Vučić nije čovjek i nema pravo na elementarnu slobodu i život?

Sloboda govora je nesporni i neprikosnoveni elemenat slobode uopšte. Ali, kao što ne postoji apsolutna sloboda, jer je ograničena slobodom drugih, i sloboda govora bi morala da ima onu gornju liniju iznad koje prelazi u kriminal i mora biti sankcionisana. Pogotovo onda kad poziva na zlo i na krv, makar to bio i za sve krivi i anatemisani „režiser“ Aleksandar Vučić. Jer, prije svega takva mržnja jednih podstiče i hrani mržnju onih drugih, pa je promjena vlasti silom i smaknućem čelnika samo „promjena serve“ u meču bez kraja i konca. Takođe, mržnja, naročito ona javno manifestvovana, ima ozbiljne posledice kako na zdravlje nacije tako i na emocionalno, psihološko i fizičko zdravlje pojedinca.

Ne želim da se igram stručnjaka, ali možda se rešenje nalazi u onoj definiciji slobode govora koju je dao čuveni diktator Ugande, Idi Amin: „Sloboda govora je zagarantovana, slobodu poslije govora ne mogu da garantujem“!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)