SLJEPILO

Piše: Emilo Labudović

„Iskopaše ti oči, lepa sliko,
Večeri jedne na kamenoj ploči.
Znajući da ga tad ne vidi niko
Arbanas ti je nožem iskopao oči“!

Još od prvog susreta sa ovom, možda jednom od najljepših, rodoljubivih pjesama Milana Rakića, negdje na početku gimnazijskih dana, nešto u njoj, duboko, praiskonsko, vanvremeno i sudbonosno, učinilo je ne samo da je zauvijek upamtim nego je, s vremena na vrijeme, a uvijek u nevrijeme, isplivavala iz sjećanja i zahtijevala novo poimanje i novi pristup. „Iskopaše ti oči…“, ne, nije to bio samo čin skrnavljenja jedne svetinje, dublje je to. Nož mržnje, starije od vjekova, zakopao je u sam živac trajanja jednog naroda, u njegovu knjigu rođenih i mrtvih, u sve što je bio, sa željom da više ne bude i da ga više ne bude. Jer , kad se nekome iskopaju oči – dublje je to od samog sljepila.

Uljuljkan famom o konačno nađenom obrascem suživota, umotanom u, kasnije ću to uvidjeti, floskulom o „bratstvu i jedinstvu“, u koju sam, iskren da budem, i sam vjerovao, činilo mi se da će se Simonidin mrak zauvijek stopiti sa jednim davno prohujalim vremenom mržnje i apokalipse. Uostalom, skoro da nema naroda u Evropi koji nijesu, ne jednom, međusobno ratovali i, eto, žive jedni uz druge i jedni sa drugima, pa zašto ne bi i Srbi sa onima koji su ih vjekovima tiranisali. Tim prije što su tim istim tiranima ti isti Srbi donosili krvavo plaćenu slobodu, stvarali im države i beskrajno praštali?
Odgovor koji otrežnjuje i sve objašnjava stigao je na današnji dan prije dvadeset godina, na dan čuvenih, zlokobnih, kosovskih martovskih ida. „Iskopaše ti oči, lepa sliko“!

U gomili slika koje svjedoče o još jednom pogromu srpskog naroda u sopstvenoj državi, ima jedna koja se, više od svih paljevina, ubistava i egzodusa svake vrste, naslanja na dubinu i smisao Simonidinog sljepila. Slika obijesnog, a tek pristalasalog, mladića koji, istom žestinom, istom mržnjom i istom željom da iskopa i zauvijek zatrpa svaki trag srpskog bitisanja na Kosovu nasrće na krst. Na simbol oko kojeg su Srbi, još od kad su primili hrišćanstvo, svijali svoja gnijezda i razgorijevali svoja ognjišta.

A onda su mi se, osviješćenom najjezivijem činom mržnje, u sjećanja vratili martovski dani, dani vojnikovanja iz 1981. godine. Dani prosutog pasulja u studentskom domu u Prištini, o rulji koja je, potom, kao zvijer na bespomoćnu žrtvu, krenula u pohod na sve srpsko i dane kad smo tenkovima morali da branimo srpska sela i državne institucije. Na vojnika, klasića, iz Ribarića, mučki zaklanog, na očigleg čitave tenkovske čete, na stražarskom mjesu ispred poljoprivrednog dobra u Vučitrnu. Na nešto što je bilo još strašnije i od same smrti i pogibija; na poglede djece još ni do škole dorasle kojima su, kroz rešetke i žicu, umjesto očekivane dječje radoznalosti, „strijeljala“ parkirane tenkove i nas na njima. U tim pogledima mogla se pročitati prađedovska mržnja koja se, s koljena na koljeno, gaji i kalemi novim mladicama. „Iskopaše ti oči, lepa sliko…“!

Prisjetio sam se stravičnog prizora iz sela Bijelo Polje, nadomak Peći, gdje su ostrašćeni varvari, nadojeni mržnjom i bijesom životinjske snage, nakon što su popalili, rastjerali i poklali sve do čega su došli, nasrnuli i na mrtve. Slika izvaljenih i polomljenih spomenika, na čijem se crnom mermeru, u to tiho i sunčano kasnomartovsko jutro, oslikavalo nestvarno plavo nebo, progoni me i danas. Kao i pitanje: gdje je tih dana bilo Nebo i zašto je ćutalo? „Iskopaše ti oči, lepa sliko“!

Danas mi se čini da nas je kletva Simonidinog sljepila pratila i prati kroz sve ovo vrijeme i godine. Da smo, slijepi kod očiju, mazohističkim nagonom, žrtvovali sebe, svoje interese i istorijske prilike zarad drugih. Da smo, iznova i iznova, praštali neoprostivo, da smo gajili zmije u njedrima koje su onda, ugrijane našom krvlju i srcima, grizle, ujedale i trovale nemilice. I da su, baš zbog tog sljepila, sva naša konačišta završavala u Prebilovcima i Jasenovcu, a svi naši putevi vodili Petrovačkom cestom. I da je, za sve to vrijeme stradanja i smrti, Vukašin iz Klepaca praštao djeci koja su „samo radila svoj posao“! „Iskopaše ti oči, lepa sliko“!
Oprost je, kažu, najveća hrišćanska žrtva i najsvetija vrlina, ali, pobogu, jesmo li samo mi Hrišćani? Koliko još krvi, srušenih kuća, crkava i grobova, koliko još pobijene djece treba da priložimo na sveti i žrtveni oltar da bi smo, konačno, stekli pravo na postojanje? Koliko još nepravde u ime tamo neke pravde, koliko još poniženja i puzanja u ime nekog tamo navodno uspravnog hoda? Jer , nijesu nam samo oči iskopali, na samo nam srce kidišu, hijene krvi vazda gladne. A mi? „Samo ti, sine, radi svoj posao“!

Ovih dana se uveliki vodi kampanja da se dvije zgrade Generalštaba u Beogradu, dva poslednja svjedoka bestijalnog NATO iživljavanja nad gradom, Srbijom i Srbima, poklone izvršiocima tog zločina kako bi nam na tom mjestu izgradili velelepne hotele sa ihahaj zvjezdica. Da generacije koje su rađane i stasavale pod nebom bez zvijezda, pod bombama i uranijumom, što prije zaborave iskežene njuške bjelosvjetskih strvodera. A , rečeno je: ko zaboravi zaslužio je da mu se zaboravljeno ponovi. Hoćemo li opet tu istinu, stariju od svih, posvjedočiti na svojoj sudbini?

Iskopaše nam oči, lepa sliko!!!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)