Slijepčević: Tokom NATO bombardovanja sam sazrio

Piše:  Dušan Slijepčević

Pošto je popularno objavljivati sjećanja na bombardovanje, valjda svi na taj način dijelimo traumu pa lakše bude – izuzev patetičara i lajk kurvi – evo moje realne slike:

99-te sam imao 15 punih godina. Da budemo iskreni, nisam znao ništa, još manje razumio šta se dešava, a najveća briga li je bila hoće li mi Slavica reći „ćao“ u prolazu.

Posle Slavice Kristina, pa Jelena… Razumijemo se.

Da li se sjećam svega? Da. Do zadnjeg detalja. Ali neću da patetišem kako sam bio opterećen. Srećom su mi roditelji bili kuleri, pa smo imali dogovor „ako čuješ sirene, probaj da ne ostaneš do kasno na basketu“. Ili, tad već, nekom igranju Lore.

99-te, sam sazrio. Ne znam da li da kažem „nažalost“ ili na sreću. Ali jesam. Sve vragolije koje pominjete, kojih se svake godine sjetite – da, iste sam imao i ja. Ali nekako mi uvijek glupo da budem prešaljiv sa ovom temom i drugarima koji su sa zgrade EI Niš „salutirali“ srednjim prstom po 45 minuta, a sa druge strane mi pretužno kako nas je to oblikovalo.

Da, postoji taj posebni trenutak kada sam sazrio i odrastao. Nastavio sam nakon toga da živim djetinjstvo, momkovanje, ali je tu bio pečat odraslog.

Bombardovanje Podgorice. Sirene se čuju u 2 sata ujutru. Izlazimo na balkon ja, sestra, majka i baba. Balkon gleda prema aerodromu, pa svjedočimo divljaštvu. Još uvijek nisam svjestan.

Mnogo je jako puklo. Vidio sam svjetlost kako se pojačava. Držali smo se za ogradu, a vazdušni udar me pomjerio.

Svi koji sada pokušavate da napravite pošalicu – a gdje tebe tolikoga da pomjeri – imao sam 15 godina i 70 kilograma. Da, duplo lakši nego sada.

Taj udar, taj potres preživim svake godine. Taj strah, o kojem ne pričam proživim svaki put kad čujem sirene. I svaki put kad vidim ambulantna kola kako prolijeću ulicama progutam knedlu.

Tada sam odrastao. I to odrastanje sam dugo krio. Tada sam počeo da razmišljam o nekim drugim stvarima. Nešto je novo postalo važno.

Nastavili smo i nakon toga da „salutiramo“, da idemo na proteste podrške, pjevamo i crtamo mete. Bešo, Aco, Kažo, Ćujo, Bane, Peđa, Rašo… Nastavio sam i nastavili smo. Ali sam odrastao i odrasli smo.