Slavimo Njegoša ne obilazeći mu grob

Piše: Bećir Vuković

Slavili smo prvi Njegošev dan. Decenijama, komunisti su izdaleka zaobilazili svaki Njegošev dan. Uostalom, Njegoš i nije imao većih neprijatelja od komunista. Na ovom svijetu Njegoš je imao samo Turke za krvnike. Na onom svijetu za neprijatelje je imao Austrougare i komuniste, docnije postkomuniste i njihove koalicione partnere.

Koliko znamo, komunizam je i smišljen u bečkoj kancelariji. I Austrougari i komunisti rušili su grob Njegošev, i grb Crne Gore oburdavali niz točila Lovćena. Ono što su počeli Austrougari, završili su komunisti.

U Beču Njegoš je štampao „Gorski vijenac“, da bi isti Beč srušio Njegošev grob. I po tome Njegoš ima jedinstvenu sudbinu.

Konačno , je li moguća njegoševska Crna Gora. Da li je ikad bila i da li će ikad biti njegoševske Crne Gore. Šta znači njegoševska Crna Gora. Je li u pitanju metafora ili parabola. U potpunosti odgovor ne mogu znati ni političari ni pisci, ni monasi ni čobani, ni samozvani njegošolozi ni akademici, ni guslari ni stihoklepci.

Sve kad se uzme u obzir, ispada, da su nekolike potonje generacije na – prevaru – naslijedile Crnu Goru.

Bilo bi šteta da ostane neobjašnjivo šta je njegoševska Crna Gora. Možda će njegoševsku Crnu Goru, na kraju, objasniti oni koji neće u svakoj prilici problematizovati one, koji su na leđima iznijeli i mitove i cijelo pamćenje…

Neobjašnjiv je Onaj koji zaista ima kosmičko porijeklo. Njega su i odnjihali u dvostrukoj kolevci. Otuda je i nemoguće dešifrovati prirodu Njegovog pisanja…

Je li njegoševska Crna Gora romantičarska, ili još veća utopija. Kako se razabrati u brojne crnogorske varijante, od Crne Gore – tog dragog kamenja – preko srpske Sparte, pa sve do ovovremene razorene i „besudne“ Crne Gore.

Njegošev grob na Lovćenu podsjeća na današnja srpska groblja po Kosovu…

Prvo izdanje „Gorskog vijenca“ u Crnoj Gori objavljeno je tek 1913. A, Kralj Nikola, tipični Crnogorac, na sva usta falio je strika. Do tada, do1913, brojni srpski centri, više puta objavljivali su „Gorski vijenac“. Milan vitez Rešetar, filolog, ugledni Srbin iz Dubrovnika rimokatoličke vjeroispovijesti, čak 10 puta je objavio „Gorski vijenac.“

A prvi spomenik Njegošu nije podignut na Cetinju, nego u Trebinju. Podigao ga je Dučić. I Crna Gora da je ikad imala pjesnika Dučićeve veličine, možda bi taj pjesnik podigao spomenik pjesniku Njegošu. Jasno se vidi da opšti odnos prema Njegošu nije od juče…

Podavno sam napisao da je Njegošu ljepše u Trebinju, nego na Cetinju.

Kako smo slavili Njegošev dan. Onako kako nam stvarnost diktira. Na televiziji“Vijesti“ pročitana su – razumijevanja Njegoša – od strane desetak aktualnih crnogorskih političara, uz pratnju fotografija. Bez muzičke podloge, što će reći – bez struna gusalah…

Običaj je da, u sličnim prilikama, čujemo riječ predsjednika države, i predsjednika Skupštine, i predsjednika vlade, i dosta. U ovom slučaju, o Njegošu mogli su koju riječ reći i ministri kulture i prosvete. Nema potrebe za tiradama o Njegoševom liku i djelu od strane ministra saobraćaja, sporta i razonode, turizma seoskog i inog, poljoprivrede i šumarstva, energetike i rudarstva…

Ima li smisla u ovakvom društvu ijednog pisca išta pitati o Poeziji i o Njegošu. I na to pitanje znate odgovor. Za sve, od neba do zemlje, i do – neba ispod zemlje – odgovor će servirati listom svaki politički početnik.

Gospodare, ništa ne znam kako si u mrtvi čvor zavezao žanrove, i kako si razvalio kalupe i kanone romantizma, ali o svemu drugom mogu tolkovati ka zapeta kremenjača…

Onda, to svojatanje Njegoša, u smislu – striko – Njegoš, ili – đedo – Amfilohije. Takvo svojatanje je religiozno nevaspitanje. Onda , to privatno pravo da baš, vi, imate više prava da se bavite Njegošem nego neko drugi, ili neke druge institucije. Ta praksa polako prerasta u jeftine tezge.

Pisaca se svako odrekao. U modi su drukčiji mediji. Na televizijčinama i nema ništa drugo sem političara i ratova.

I u današnjoj Crnoj Gori ima pjesnika koji se hrane u narodnim kuhinjama. Pisac u postkomunističkoj Crnoj Gori nikad nije dobio nikakav honorarčić. Ne dobije ni 1 evro za prevoz raspalim šinobusom, ili busom. Stideći se, kupi mrvice po trpezama lopova da bi objavio knjigu poezije. Nigdje pisac nije prezren i ponižen kao u današnjoj Crnoj Gori. Baš radi toga i ne može biti ikakve priče o njegoševskoj Crnoj Gori.

Komunisti i postkomunisti sipali su u korita piscima koji su šegrtovali na izgradnji crnogorske posebnosti, i, tim luftiguzima duše prišivali činove – istaknuti – a, srpski pisci, dođu vam kao – nužno zlo. To je i moje osnovno osjećanje u Crnoj Gori. Kročim li iz Crne Gore, nebo se otvori…

TV „Vijesti“ prenijele su viđenja Njegoša iz jednog jedinog ugla. Dakle , iz političkog ugla. Rezultat tog viđenja Njegoša vidjeli smo, i doslovce ga prenosimo: političari – pisci 10 : 0

Da se opet povratimo na rezultat 10: 0 u korist političara. Takav rezultat ne registruju ni provincijski balkanski fudbalski podsavezi.

Ne kažemo da urednik Kulture iz TV „Vijesti“ pita štogod o Njegošu dvojicu pisaca, a to ne – to bi bilo previše – ali da pita jednoga, to bi bilo taman. Na takvom odnosu čak ni „Vijestima“ niko ništa ne bi zamjerio.

Današnja Crna Gora za kulturu izdvaja cijelih 1 odsto.

Koliko država izdvaja za policiju. Kad toliko izdvaja za policiju (?), logično je da pitaju policajca na kružnom toku kad je zadnji put čitao „Luču“. Sve kad se sabere – kako kruži novac – takvi su i rezultati. Zato je ovdašnji pisac – miš u rupi.

Dogodine , ako bog da, preseliću se u publiku, i moje mjesto – što se tiče učešća na ikakvim književnim svetkovinama o Njegošu – ustupiću mlađim piscima. I Bogu i Njegošu dosadila su ista lica, koja vrte istu priču oko istog okruglog stola. Iako bi se mladi pisci za svoje mjesto ispod oblačnog neba Crne Gore, morali sami izboriti.

Prvi put političari ništa nisu krivi. Krivi su pisci.