SIROMAŠNI NE UMIRU, VEĆ SU MRTVI

PIŠE: SIBIN

Kaže se: Crna Gora je zemlja nestvarne prirodne ljepote. Ovakvu prednost, da sa planine za dva sata budete na obali mora, malo ko ima.

Ok: da bih zimi uživao na bajkovitom Žabljaku, a ljeti se brčkao i gledao zalazak sunca na svetom Stefanu, treba imati ono što kao i velika većina nemam – novac.

Jer, naš novac je pokraden od strane oni na vrhu DPS-a, i kao plijen razdeljen nekolikim porodicama. Koje, inače, i to pomenimo: vikendom uživaju u Dubaiju, Sen Tropeu, Kanu pa i Majamiju!

Novac postaje sve jeftiniji, siromaštvo progresivno raste, nejednakost je sve veća. Tako oni koji su se bavili kriminalnim poslovima a pokrivali visoke funkcije, sada imaju i do milion evra da iskeširaju za svoju slobodu.

Džudit Batlerova pita: Jesu li svi životi jednako važni?! Kapitalizam odgovara: ne, vrijedni su samo životi iza kojih stoji kapital!

Ne samo da kapitalizam obećava dugovječnost nego i najkvalitetniji način života. Zaista: samo ultrakapitalista ima iskustvo neograničenosti, živeći bukvalno na cijeloj planeti. Milioni zbog toga životare po favelama, u udžericama i krajputnim andrmoljama.

Budući da je ovdje – siromaštvo tabu, da se prema njemu osjeća higijensko gađenje od strane novocrnogoraca, tih prekonoć napravljenih buružuja, šta ženi koja po današnjem nevremenu znači sva prirodna ljepota ove zemlje, dok prodaje kesicu boranije za 1€?

Gospođa Marina Medojević je održala lekciju iz odgovornosti i etičnosti, ne samo da se bori za nevidljive koji su to jer su socijalno odbačeni, nego se i odriče funkcije jer joj je onemogućeno da se za njih založi jedino kako i treba.

U moru nemorala, kad čitamo da neke gospođe piskaraju o progonu, neke „jebavanju četničke majke“, Marina Medojević misli i bori se za djecu bez djetinjstva koja ne znaju šta je čokolada niti sladoled, kamoli ljetovanje ili zimovanje.