SELEKTOR SPAJKI DRŽI PARLAMENT NA REZERVNOJ KLUPI

Piše: Perica Đaković

Da budem iskren i priznam da sam mislio da smo sa 42. vladom dotakli političko dno i da niže od toga ne možemo, ali sam se izgleda prevario. Opet, da kažem iskreno, kao i najveći dio naroda koji živi u Crnoj Gori ponadao sam se da smo 30. avgusta napravili veliki politički zaokret i da ćemo krenuti putem pravde. Činilo se da smo tada dobili taj, sada famozni IBAR, i da ćemo baš tada lako ispuniti godinama, rekao bih namjerno, zaglavljena poglavlja 23 i 24. Ali, avaj, ili što bi rekao narod “ne lipši magarče do zelene trave”. Mi smo svi tada zajedno sa mitropolitom Amfilohijem, koji nas je predvodio u Litijama, i doveo do pada jednog režima, pokazao nam put ka slobodi kojom smo se dugo nadali. Kažem “mi” ali smo svi zajedno zaboravili na takozvani spoljni faktor, koji je sa nama imao druge planove. I eto gdje nas je doveo, da se danas pitam: da li je narod izabrao Parlament, a ovaj novu Vladu, ili je obrnuto? Da nas je opet taj spoljni faktor navukao na tanak led.

Živimo li lažnu, ili farsičnu demokratiju? Možda bolje demagogiju, gdje nas opet neko sve zajedno vuče za nos.
Kažem možda! Jel’ kako drugačije da protumačim sada već taj najblaže rečeno farsični “premijerski sat”. Taj, nazovi, sat sa kojim smo se nekada ponosili kao iskorakom demokratije, kada su nam se iz okruženja divili na kulturi, viteštvu i dostojanstvu retorike u parlamentu. Kada smo bili najbliži čojstvu Marka Miljanova, kada su u parlamentu u žaru političke borbe jedni znali druge da čuvaju od sebe. Kada ne znaš ko se više pripremio za taj sat, da li poslanici ili premijer.

Danas, nažalost, je to sve svedeno na farsu, pa možda treba porazmisliti i ukinuti taj „premijerski“ i poslušati premijera koji u brzini napuštanja Skupštine uzgred samo dobacio novinarima da je ovo za njega „samo gubljenje vremena“. Kažem, možda je čovjek u pravu i da je njegovo shvatanje politike ispravno, jer u suštini on i nema osjećaj da su ga na mjesto premijera doveli poslanici, koje smo u Skupštinu izabrali mi. Kažem, možda je čovjek u pravu jer misli, a vjerovatno je i u pravu, da ga je na mjesto premijera, kao uostalom i na mjesto ministra u Krivokapićevoj vladi doveo spoljni faktor, a ne narod koji je litijao. Zato ću, kada ponovo dođu izbori, prisjetiti se one premijerove “o izgubljenom vremenu”.

A da ne ostanem dužan i kažem koju riječ o mojoj percepciji posljednjeg “premijerskog sata”, ako je on to uopšte i bio, jer više mi je to ličilo na neki rijaliti. Vidjeli smo, kao i do sada, unaprijed dostavljena pitanja i unaprijed pripremljene odgovore na koje, kao i do sada, nisu izostale replike i tražena pojašnjenja. Na ljubazna pitanja predsjedavajućih da li premijer želi riječ, izostali su odgovori u stilu ignorisanja i „nije to moj posao“. A na skoro samom kraju sjednice, najblaže rečeno neprijatna scena. Dok poslanica postavlja dodatno pitanje, pri čemu je ona i doskorašnja partijska koleginica, premijer bez Ikakvog džentlmenskog manira ustaje i u brzom koraku napušta parlementarnu salu, praćen brzim hodom svojih saradnika!?

Na ovaj način predsjednik Vlade još jednom je pokazao svoj odnos prema parlamentu, u kome kada su ga poslanici izabrali nije pročitao ni uobičajeni ekspoze. Da li je to novi politički manir i odnos prema onima koji su ga izabrali po svemu sudeći oni će se na to morati navići, jer izgleda da je neko od mojih kolega s pravom rekao da se mnogi za ulazak u vladu nalaze na klupama za rezervne igrače čekajući mig “selektora”, i to ne samo opozicionari… pri čemu zaboravlja da su baš oni u Skupštini napravili najvažniji posao da bismo se tom glamurozno najavljivanom IBARU primakli, a sa čim se 44. Vlada najviše hvali pred EU. Uostalom, neće se morati novim manirima privikavati samo poslanici, već i predstavnici medija kad je u pitanju odnos prema novinarima i njihovo višesatno čekanje ispred zgrade Vlade. Nisam siguran da je to manir, na primjer, u Japanu, gdje se između ostalog školovao naš premijer i gdje ćemo po njegovoj posljednjoj izjavi najvjerovatnije otvoriti novu ambasadu.

Japanu svaka čast, iako smo sa njima poslednji potpisali primirje! Zapravo, tek 16. juna 2006. godine okončali smo rat poslije 102 godine, rat u koji smo ušli podržavajući Rusiju 1904. godine, rat u kome praktično i nismo bili.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)