Selaković: Za Srbiju danas je dan pobjede!

Formalno-pravno je riječ o Danu primirja, potpisanom 11. novembra 1918. godine, u vozu sa Drugim njemačkim rajhom. Suštinski, do tog primirja ne bi došlo da nije bilo savezničke pobjede. Prvi svjetski rat bio je samo predvorje Drugog, koji je završen kapitulacijom Njemačke. Vjerovatno da se ne bi ponovilo ono što se dogodilo 1918, a to je da se samo potpiše primirje pod određenim uslovima koji jesu bili veoma restriktivni. Ne držeći se forme nego suštine, Srbija ima puno prava da taj dan nazovu danom svoje pobjede, pobjede Davida nad Golijatom, male države po teritoriji i broju stanovnika na koju su se u jednom dijelu rata obrušila dva carstva i jedna susedna država. Imajući u vidu kolike je žrtve srpski narod podneo i čitavu epopeju rata, koja je po mnogo čemu jedinstvena u istoriji sveta, smatram za moralnu obavezu da taj dan nazivamo danom pobjede u Prvom svjetskom ratu.

Ovako je u intervju za „Novosti“ u danu kada se sjećamo heroja Velikog rata u kojem je Srbija izgubila trećinu ukupnog, a više od 60 odsto muške radno sposobne populacije, na pitanje – da li se i sa Danom primirja pravi političko ideološka igra kao i sa Danom Evrope 9. maja, zašto stvari ne nazvati pravom imenom – danom pobjede i zbog čega se štede poraženi, odgovorio Nikola Selaković ministar za rad, boračka i socijalna pitanja.

Koliko je i razdoblje Velikog rata sklono postistorijskom inženjeringu? Svjedočili smo i konstantnim pokušajima da se i Gavrilo Princip pretvori u srpskog teroristu i to ne samo u bivšim jugo-republikama zapadno od Drine...

– Nesumnjivo je da kada se govori o Gavrilu Principu da je riječ o tiranoubici, a ne teroristi. Oni kojima je bliži onaj koji je stradao u atentatu, nikada neće prihvatiti da je njihov prestolonasljednik bio tiranin. A, sve ukazuje na to – ponašanje Austrougarske carevine prema srpskom narodu u BiH, činjenica da su Srbi bez pravog i pravnog osnova zatvarani, da im je imovina oduzimana, da su maltretirani u zatvorima. Austrougarska zvanična politika u BiH je sistematski počela da negira pravo srpskog naroda na nacionalni identitet i opredeljenje namećući Kalajevu ideologiju bošnjaštva. Uporno je radila na etničkom inžinjeringu i na naseljavanju neautohtonog naroda, pa je jasno da je cilj bio promjena slike tog prostora u kojoj je srpsko osjećanje preovladavalo. Grupa mladih ljudi smatrala je da će posljedice tiranske vlasti biti okončane onoga trenutka kada izvrše atentat na prestolonasljednika, koji je namjerno, znajući značaj Vidovdana na Srbe, došao na vojne manevre u Istočnoj Bosni koji i time Srbima gurnuo prst u oko.

Kako se uopšte došlo do toga da, recimo, Hašim Tači na stogodišnjicu od završetka Velikog rata u Parizu sjedi odmah iza predsjednika sila pobjednica? I je li naša ljubav bila jednosmjerna, ako danas potomci Franšea D`Eperea zajedno sa Amerikancima i Britancima komadaju Srbiju?

– Kontrapitanje je – šta smo mi posle perioda Kraljevine Jugoslavije u kome je Francuska zasluženo zauzimala mjesto velikog saveznika iz Prvog rata, a sve do nedavno pokušavali da uradimo. Prijateljstva i savezništva su nešto što se neguje, ulaganja moraju da budu postojana i stalna. Naši ljudi koji su prošli golgotu Velikog rata i rame uz rame sa francuskim vojnicima stajali na Solunkom frontu i oslobodili našu otadžbinu, imali su osjećanje prema Francuskoj kao našoj zaštitnici. Nakon Prvog svjetskog rata te stvari su promijenjene, i nerealno i romantično je bilo naše očekivanje da se devedesetih Francuska probudi iz nekog sna i bude tamo gdje je bila i 1918. Niko u međunarodnim odnosima ne živi od stare slave. Tradicija dobrih odnosa može da bude dobra osnova za nadgradnju nečega u budućnosti, ali ona sigurno nije nešto što po automatizmu podrazumijeva odgovarajući stav ili ponašanje. U trenutku kada iza Makrona sedi Hašim Tači, u Francuskoj nemamo više generacije koje su sa našim djedovima i pradjedovima probijale Solunski front. Priču o našim odnosima može da širi neko od potomaka, ali je to mnogo slabije od onoga što je sveže. Francuska je država u kojoj je naša zemlja devedesetih organizovano najintenzivnije satanizovana. U odnose sa francuskim predsjednikom Makronom ulaže predsjednik Vučić, stalo mu je da trend zbližavanja nadograđujemo. Kad ste malo razgrnuli pepeo pojavio se taj stari žar koji se video tokom govora Makrona na Kalemegdanu. Naravno, jedna lasta ne čini proljeće. Francuska je zemlja koja je priznala Kosovo i sponzorisala tzv. Kosova, a mi moramo da se borimo i da vidimo šta smo mi radili da ne bi došlo do toga.

Nedavno je, posle vijeka od smrti, konačno otkriven spomenik generalu Boži Jankoviću. Ako je Kosovo najskuplja srpska riječ, zašto smo toliko dugo čekali da se odužimo osvetniku Kosova?

– Najskupljih naših riječi se sjetimo onda kada nam prijeti mogućnost da ih izgubimo, a ne kada smo im dali puni sjaj i kada smo KiM odlobodili posle viševjekovnog turskog ropstva. Đeneral Božidar Boža Janković je jedan od najtalentovanijih srpskih vojskovođa. Činjenica da je vraćen iz penzije i postavljen na čelo Treće armije kojem je dat sveti zadatak da odlobodi Kosovo je dokaz vojničkog umeća. Malo ljudi zna ko je bio Božidar Janković. Ako država nije smogla snage da podigne spomenik zašto nije Beograd gde je rođen? Jedan period naše istorije je bio prespavan. Sada se vraćamo. Za sve vrijeme 19. vijeka Beograd je dobio samo spomenik knjazu Mihailu. Danas možemo da podignemo velelepan spomenik Stefanu Nemanji, kralju Petru u Novom Sadu, možemo da završimo Hram Svetog Save, snimamo filmove o kralju Petru Prvom, Dari iz Jasenovca, Oluji, „Zaspanku za vojnike“, „Heroje Halijarda“. Srbija to danas može i hoće. Od 1945. do 1990. to nije htela da radi, a mogla je. A, gdje smo vidjeli da je mogla? Jedan od najboljih filmova je „Marš na Drinu“ snimnjen 1964. spomenik vojvodi Mišiću je podignut osamdesetih godina u Mionici. Nemojte da nas čudi sve što nam se dešavalo na KiM i šta nam se dešava kada nismo umjeli da na pijadestal postavimo onoga koji je izvršio vjekovni zadatak da se Kosovo osveti.

Kako kao ministar i čovjek koji voli i dobro poznaje istoriju reagujete, recimo, na ocjene profesorke Dubravke Stojanović koja kosovsku bitku svodi, maltene, na izmišljotinu i praznu hvalisavost kralja Tvrtka pred Latinima? Zašto je taj duh samoporicanja toliko jak u takozvanoj građanskoj Srbiji?

– Šta očekujete od istorijske škole u srpskim univerzitetima koja je stasavala u vrijeme komunizma i čiji je glavni cilj bio apsolutno nipodaštavanje srpske istorije. Neću da ocjenjujem nijednog pojedinca, ali ću reći da je istorija u vrijeme komunizma bila tumačena na ideološkim osnovama, na marksističko lenjinističkim osnovama, a lenjinizam je nametnuo matricu u kojoj je najveći narod u SSSR i najveći krivac i uzrok nedaća. Onda su tako počeli da tumače istoriju i u Jugoslaviji i odatle je skovana kominternovska krilatica da je slaba Srbija jednako jaka Jugoslavija i da Srbima treba slomiti kičmu, a kako ćete da im slomite kičmu, osim ako nećete da ih ubijate u pojam i nudite ideološki tumačenu istoriju.

Čini li vam se da je plan zapada da nas natjera da mic po mic priznajemo Kosovo – prihvatimo Kurtijeve pasoše, zastavu, tablice, tako da suštinsko priznavanje sa naše strane neće ni biti potrebno? Uzak je manevarski prostor u kojem možemo da delujemo.

– Kako da bude uzak, kada smo, kada je Vučić došao na čelo Vlade imali situaciju da je 80,85 država priznalo nezavisnost tzv. Kosova. I onda dolazite do toga da pitanje, koje države koje nas okužuju i smatraju riješenim, ponovo iznosite na pregovarački sto, a do tada gotovo da nikada niste bili za stolom nego na stolu. Naša situacija nikada nije bila laka. Teškom je čini okolnost da se u Prištini nalazi tiranski režim Aljbina Kurtija čiji je cilj uklanjanje Srba i crkve, činjenica da na Bliskom istoku i u Ukrajini imamo dva sukoba koji vode ka polarizaciji i svrstavanju država, a naša vojno i politički neutralna pozicija je trusna i teška za održavanje, ali se čuva. Onima koji su sponzorisali nezavisnost Kosova se žuri i pritiskaju nas da uradimo nešto što nijedna druga zemlja nije uradila, a mi u našoj istrajnosti pokušavamo da budemo što je moguće čvršći. Ono što od nas hoće, a to je priznanje Kosova, nikada neće imati. U vrijeme vlasti tih koji optužuju Vučića da vodi zemlju putem priznanja, najviše je bilo priznanja, a za vrijeme naše vlasti 26 zemalja je povuklo priznanje. Imate belješke u MSP gdje se diplomatama SAD govori da dok Boris Tadić ne pobijedi na izborima, odlože priznanje. I sada ti dođu i pričaju o Kosovu. Kao i čovjek čiji je nekadašnji predsjednik partije potpisao puštanje Kurtija i terorista – braće Mazreku koji su detalja opisali da su silovali decu, ubijali ih i bacali ih u kreč. Oni u čije vreme je Smederevska železara radila tako što je sekla naše tenkove. Da je neko htio da priznaje Kosovo, uradio bi to u prvim godinama vlasti. A, nije hteo sada, neće ni tad, a neće ni u budućnosti.