Sedam mjeseci bez ministra pravde: Jedan od najvažnijih resora u svakoj tranzicionoj vladi je obezglavljen!

Skupština Crne Gore, na predlog premijera Zdravka Krivokapića i uz podršku opozicione Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića, opozvala je dalekog 17. juna prošle godine ministra pravde Vladimira Leposavića, do tada najbolje ocijenjenog ministra u Vladi po mišljenju cjelokupne demokratske javnosti.

Na istoj sjednici je, takođe, odlukom većine poslanika, usvojena Rezolucija o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, a Leposavić je razriješen sa te funkcije zbog tzv. relativizacije genocida u Srebrenici.

Skandalozna smjena Leposavića ostavila je Crnu Goru bez ministra pravde skoro punih sedam mjeseci, iako je i po ocjeni tadašnjeg mandatara Krivokapića, a i po mišljenju svih i u zemlji i u međunarodnoj zajednici, resor pravde označen kao najvažniji u “prvoj, demokratskoj vladi u istoriji Crne Gore“.

U svim međunarodnim izvještajima, i po izjavama gotovo svih relevantnih “međunarodnih partnera“ borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, koje su pod 30godišnjom vlašću DPS-a razjedale državu i društvo, bila je prioritet, conditio sine qua non da bi Crna Gora ušla u red civilizovanih, demokratskih država.

Reforma pravosuđa i promjene u tužilaštvu, set brojnih antikorupcionaških zakona, sve to je moralo da koordinira i vodi ministarstvo pravde, a kada se ima u vidu da je ovo period tranzicije države iz autokratije u demokratiju, iz kriminalne u pravnu državu, onda je posebno skandalozno i sramno da Crna Gora već punih sedam mjeseci nema ministra u tako važnom resoru.

Predsjednik Vlade Krivokapić saopštio je 24. juna prošle godine da je odlučeno u Vladi da on bude koordinator Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, a onda je nekoliko dana kasnije već 30. juna, javnost obaviještena da je ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović preuzeo poziciju rukovodioca Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava!

Ako imamo u vidu činjenicu da je poslije dva mjeseca došlo do haosa u bezbjedonosnom sektoru povodom ustoličenja mitropolita Joanikija, do otvorenog napada Krivokapića na ministra Sekulovića i zahtjeva da podnese ostavku, što je Sekulović odbio, a Abazović njegovu smjenu ucijenio padom Vlade, zabrinuta demokratska javnost može samo da razmišlja u kakvom su haosu, ne samo sektor unutrašnjih poslova, nego i “obezglavljeno“ ministarstvo pravde.

„Ministra pravde bi trebalo da imamo što prije, za to je potrebno 41 glas poslanika, ali u ovom trenutku to ne možemo obezbijediti“, kazao je prije par dana aktuelni premijer. Tom izjavom je i potvrdio da on i njegov kabinet više nemaju podršku i potrebnu većinu za normalan i ustavan rad.

“Ne mogu poslanici koji su povezani sa kriminalom određivati ko će biti ministri’’, kazao je Krivokapić, a povodom pitanja da li će smijeniti ministre kojima su u skupštini oko nove godine izglasane interpelacije. Time se po ko zna koji put poigrao sa inteligencijom demokratske javnosti, jer mu glasovi tih istih poslanika DPS-a nisu smetali kada je smjenjivao ministra pravde Leposavića.

Rasulo u Krivokapićevom kabinetu je dostiglo vrhunac, pa je više nego očigledno da su promjene neophodne već u narednih mjesec dana. Svojim neodgovornim odnosom, nedostojan funkcije koju je prigrabio i sa koje ne želi da odstupi, Krivokapić je doveo u pitanje kompletan reformski i demokratski proces. Poslednji je čas da se njegovoj samovolji i produkciji haosa i podjela stane na put, te proces demokratizacije restartuje i konačno otkoči.