Zvanični Zagreb će po pitanju puta Crne Gore u EU raditi kako i inače radi u spoljnoj politici – ono što mu dozvole ili nalože iz Brisela i Vašingtona, jer Hrvatska nema samostalnu spoljnu politiku, već se ista kreira iz američke ambasade , poručio je za BORBU hrvatski istoričar, arheolog i teolog Goran Šarić.
Kako ističe, osim privrednog, jedini interes Hrvatske u Crnoj Gori može biti da Kotor, Herceg Novi i Budva ne budu poželjnije destinacije za turiste od Dubrovnika i Cavtata i da aerodrom u Tivtu ne bude konkurencija onom u Ćilipima.
Kao najveći hrvatski uspjeh u Crnoj Gori Šarić navodi hrvatske lingviste koji su radili na stvaranju nekakvog novog montenegrinskog jezika i pravopisa.
Nedavne izjave hrvatskih ministara u Crnoj Gori, Šarić je okarakteristao besmislenim. Detaljan osvrt dao je na izjavu koju je reciklirao hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić o svakom bokokotorskom kamenju koje govori hrvatski.
U intervjuu se dotakao novog zakona kojim će hrvatskim ratnim zločincima biti „oprana“ biografija.
1. Kako komentarišete nediplomatsko ponašanje i izjave hrvatskih ministara Gordana Grlića Radmana i Ivana Anušića tokom nedavnog boravka u Crnoj Gori (vezano za brod Jadran i to da svaki kamen u Boki kotorskoj govori hrvatski)?
Prvi taj koji je popularizirao rečenicu “u Boki svaki kamen govori hrvatski” nije govorio hrvatski. On je po ocu bio albanskog porijekla, a po majci srpskog i čak rodbinski povezan sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem. Svi u Boki Kotorskoj znaju o kome govorim, jednom možda budućem “hrvatskom svecu iz zaljeva hrvatskih svetaca” kako hrvatska katolička crkva i filo-ustaški intelektualci nazivaju Boku. Taj sveštenik, kao ni drugi “hrvatski” sveci iz Kotora nije bio Hrvat, ali se bar tako izjašnjavao, za razliku od rođenog brata ili majke.
Ozana Kotorska i Blaženi Gracija iz Mula vjerovatno nikad nisu ni čuli za pojam “Hrvat”. Ozana se zapravo zvala Katarina Kosić, kao pravoslavna Srpkinja dolazi u Kotor i tamo prelazi na katolicizam. Gracija je bio Pavo iz slavne srpske porodice Krilović, koja slavi Lučindan. Pa, čak se i Leopold Mandić, pravim imenom Bogdan, koji je živio u vrijeme kada su već Beč i Vatikan na veliko pohrvaćivali katolike Boke (iako se tada barski nadbiksup i dalje titulira kao primas srpski, a ne hrvatski, albanski ni montenegrinski), do kraja života borio za pomirenje pravoslavnih i katolika, očigledno svijestan svog srpskog porijekla. Naime, Mandići su prastari srpski rod, od kojeg su tek poneke porodice preuzele katolicizam, a među njima jedan ogranak kod Omiša iz kojeg je Bogdan i poticao. Po majci je bio Carević, što je takođe srpska porodica, povezana sa srpskim srednjovjekvnim plemstvom.
Kada sam tokom svojih istraživanja obilazio crnogorsko primorje, uočio sam da tamošnji Hrvati imaju ista prezimena kao i Srbi i Crnogorci. Stariji mještani su mi tada ispričali kako je Austrija pravoslavno stanovništvo Boke perfidno katoličila: “Ako si htio posao u državnoj službi, nisi čak ni morao preći na katoličku vjeru. Dovoljno je bilo da djecu krstiš u katoličkoj crkvi.”
Zamislite da je srpski ministar obrane izjavio da u Istri svaki kamen govori srpski? Nastala bi histerija, paranoja, mantralo bi se o “velikosrpskoj agresiji”, “srpskom svetu”… Zanimljivo, upravo taj Anušić, hrvatski ministar obrane je prema nekim bivšim hrvatskim obavještajcima američki favorit. Amerikancima, poznatim promoterima liberalnh vrijednosti, multi-kulture i nepovredivosti međunarodno priznatih granica (kad je Ukrajina u pitanju, kad je Srbija, onda im međunarodno pravo ne zanima previše) ne smetaju izjave koje implicitno sadrže pretenzije na crnogorski teritorij.
Izjave hrvatskog ministra spoljnih poslova ne bih čak ni komentarisao, jer je već dao toliko sramotnih izjava da je izgubio svaki kredibilitet.
2. Smatrate li da će zvanični Zagreb opstruirati put Crne Gore u EU, tj. da li će se prema zvaničnoj Podgorici ophoditi kao nekada Slovenija prema Hrvatskoj?
Zvanični Zagreb će po pitanju puta Crne Gore u EU raditi kako i inače radi u spoljnoj politici – ono što mu dozvole ili nalože iz Brisela i Vašingtona. Hrvatska niti vodi samostalnu spoljnu politiku, niti ima interesa da je vodi. Američkoj ambasadi u Buzinu, iz koje se kreira hrvatska spoljna politika bilo je važno da Crna Gora bez referenduma uđe u NATO, kao što je i Hrvatska bez referenduma ušla u taj savez. Manje im je bitno da uđe u EU, a u Briselu ni ne razmišljaju o proširenju. Kad i ako Brisel odluči primiti Crnu Goru, čisto sumnjam da će se Hrvatska ponašati kao Slovenija prilikom predpristupnih pregovora Hrvatske, a sve da se i pokuša tako ponašati, neće moći spriječiti primanje Crne Gore u EU, kao što ni Slovenija nije uspjela spriječiti primanje Hrvatske. Nije im Brisel Beograd gdje su imali veta i napuštali sjednice kako su htjeli, u EU Hrvatska i Slovenija imaju manje suverenosti nego što su u Jugoslaviji imali Albanci sa Kosova.
3. Koji su interesi Hrvatske u Crnoj Gori i da li i na koji način zvanični Zagreb može da ih ostvari?
U Crnoj Gori postoji prevashodno ekonomski interes Hrvatske. Kad sam prije desetak godina prolazio Crnom Gorom, nalazio sam hrvatske trgovine i u manjim mjestima. Osim privrednog, jedini interes može biti da Kotor, Herceg Novi i Budva ne budu poželjnije destinacije za turiste od Dubrovnika i Cavtata i da aerodrom u Tivtu ne bude konkurencija onom u Ćilipima. Nije do duše isključeno, da bude li uticaj Rusije u Crnoj Gori jednog dana rastao, Zapad pokuša preko Hrvatske destabilizirati Crnu Goru, ali i za to su izgledi mali, jer je hrvatska manjina u Crnoj Gori minorna. Također, treba podsjetiti da su hrvatski lingvisti radili na stvaranju nekakvog novog montenegrinskog jezika i pravopisa i da će anti-srpske grupacije u Crnoj Gori uvijek imati podršku određenih krugova u Zagrebu.
4. Kako komentarišete novi hrvatski zakon o rehabilitaciji ratnih zločinaca po kojem će isti nakon odslužene zatvorske kazne biti „čisti pred zakonom“ i to što će svaki trag njihovih zlodjela biti izbrisan iz pravnog registra?
Nije problem u tome što Hrvatska radi, nego u tome što Srbija ne radi. U ovom se slučaju Hrvatska pokazuje kao ozbiljna država koja brine o svojim veteranima, čak i onima koji su dokazani ratni zločinci. Hrvatska je mala zemlja, koja realno ima svega oko 3.5 miliona stanovnika, bez neke snažne vojske, pa ipak, pokazuje da i male države mogu zaštititi svoje građane. Dok je Srbija nakon 5. oktobra šakom i kapom izručivala svoje generale i državnike Hagu, Hrvatska neke nikad nije ni izručila, nekima je obećala suditi u Hrvatskoj, pa su umjesto u zatvoru provodili vrijeme u termama…
Dok je Hrvatska podigla na stotine i hiljade optužinica protiv Srba, Srbija je puštala iz zatvora i dokazane zločince poput braće Mazreku. Da li znate da je Hrvatska samo obranu Gotovine platila 28 miliona evra? Da li znate da je Makedonija za obranu svoja dva optužena ministra potrošila 9 puta novca više nego Srbija za 65 optuženih Srba?! Odnosno, Srbija nije ni davala novac za obranu, nego uglavnom za liječenje optuženih. Srbi ne mogu uticati na zakone koje donosi Hrvatska, ali mogu zakonski zaštiti svoje veterane, svoje izbjeglice i mogu donijeti svoje rezolucije o genocidu nad u NDH.