Šarić o fenomenu jugonostalgije: Hrvati su najmanje jugonostalgični, Srbi u najvećoj mjeri žale za zajedničkom državom

U uvodnom delu tribine čijim je naslovom postavio pitanje koje još uvek muči mnoge, a naročito one koji su se nekada izjašnjavali kao Jugosloveni, Goran Šarić objašnjava fenomen jugonostalgije.

Prema njegovim rečima, odnosno analizi statističkih podataka u kolikoj meri su narodi koji su nekada živeli u zajedničkoj državi saglasni s izjavom da je Jugoslavija bila dobra, vidljiva su drastična odstupanja pri odgovorima. Naime, rezultati pokazuju da su Hrvati najmanje jugonostalgični od svih građana bivših republika, dok Srbi u najvećoj meri žale za zajedničkom državom.

Šarić ističe da je kao odgovor na pitanje „da li je ZAVNOH očuvao hrvatsku državnost?“ 40 posto ispitanika odgovorilo pozitivno, dok 40,4 posto veruje da su se „ovdašnji partizani borili za hrvatske nacionalne interese“. Nasuprot tome, gotovo isti postotak građana (38,8 posto) smatra da su se za nacionalne interese borile ustaše, a 36,2 procenta ispitanika ustaše smatra fašistima.

Analizom brojnih anketa Šarić zaključuje kako rezultati pokazuju da apsolutna većina Hrvata priznaje da je bolje živela u Jugoslaviji, da apsolutna većina Hrvata priznaje da u Jugoslaviji nije bila nacionalno diskriminisana, ali apsolutna većina Hrvata je istovremeno protiv bilo kakvog pokušaja obnove Jugoslavije, pa čak i protiv jugonostalgičnog sentimenta.

Tito – „doživotni predsednik i apsolutni diktator“ bio je Hrvat, tako se izjašnjavao i punih 35 godina vladao je Jugoslavijom. Za razliku od Hrvata, Srbi su funkciju predsednika Jugoslavije držali samo tri godine. Šarić ističe kako je situacija bila istovetna u svim kadrovima – od 1945. do 1991. od 11 saveznih premijera samo jedan bio je Srbin, od 14 ministara spoljnih poslova Srba je bilo 5, nakon Titove smrti sva tri premijera bila su Hrvati, kao i generalni sekretar vlade.

Šarić navodi kako su od 1991. stvari po Srbe postale još gore, a  bolje po Hrvate koji su bili na gotovo svim važnim pozicijama. Od devet najodgovornijih pozicija u JNA Srbi su držali samo dve – kao Makedonci i Slovenci, iako ih je bilo 5 puta više od Makedonaca ili Slovenaca. Izuzev parole o „bratstvu i jedinstvu“, zajednički identitet građen je na NOB-u, Titu i socijalizmu, što najbolje ilustruje rečenica S. Dolanca: „Mi nemamo druge kohezivne faktore osim Tita i partije“.

Šarić ističe kako nisu svi narodi u tu državu ušli iz ljubavi i opominje na Tuđmanovu izjavu kako „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem“ i poručuje Srbima koji nisu sigurni u svoje stavove prema narodima s kojima su nekada delili državu da je model ponašanja na koji bi svi trebalo da se ugledamo onaj koji odlikuje direktora KCNS Bojana Panaotovića, koji je pravi srpski patriota, a sarađuje sa svima u regionu.

Predavanje Gorana Šarića, katoličkog teologa, na temu „Da li je Jugoslavija morala da umre?ˮ može se  pogledati na Jutjub kanalu Kulturnog centra Novog Sada.

(Novosti)