Sarajevo, otvoreni grad

Piše: Darko Ristov Đogo

Kada je Ramiz Delalić Ćelo, ubica srpskog svata na Baščaršiji 1.3. 1992.. u potonjem intervjuu sarajevskoj ratnoj televiziji objašnjavao svoj čin, najznačajniji apologetski detalj koji je istakao opravdavajući svoj čin bilo je „mahanje srpskom zastavom na Baščaršiji“. Njemu se takav rezon, na žalost, nije potkrao. Bilo je to masovno stanje duha tog marta 1992. godine. Ono je dočekalo mnoge sarajevske Srbe u momentu kada su se, nakon barikada, vratili na svoja radna mjesta tog marta 1992. godine. Za mnoge od njih – ali ni tada za sve – bio je to signal da više ne preoznaju svoje dojučerašnje kolege. „Nije trebalo da puca, ali šta će srpska zastava na Baščaršiji?“ – to je bilo i na žalost ostalo trajno stanje svijesti tadašnjeg, a, tužno smo se uvjerili i današnjeg Sarajeva. U gradu u kome sam se rodio žive Sarajlije – iako vole da o sebi razmišljaju kao o naročito mekim i dobrim ljudima, istina je da su ljudi – ljudi, da i ljudi i mentaliteti imaju svoja ograničenja i rezone koji im se čine samorazumljivim i „dobrim“. Tako će mnogi na vijest o napadu na srpsku djecu na Ilidži, tamo gdje je nekada postojao hotel koji se zvao „Srbija“ (naravno, od 1995. ne zove se više tako), sigurno vrlo iskreno osuditi napad. Uz jednu primjedbu: ipak nije trebalo ni mahati srpskom zastavom. Jer to se danas na Ilidži ne smije.

Ne tako davno sam sa prijateljem iz Srbije išao Sarajevom i u jednom tržnom centru smo vidjeli punu korpu navijačkih šalova tzv „BiH“ i Hrvatske. Iako je moj prijatelj čovjek jasne nacionalne svijesti, pitao me: „a, je li, bre, kako nemaju i šalove Srbije?“ Dugo sam kasnije razmišljao kako je moguće da neko rezonuje tako. Stvar nije samo u ličnoj neobavješrenosti već u tome što je naša nacionalna kultura sistematski artikulisala samo i isključivo naivne slike prostora izvan Srbije i Srpske. I da: takvi su bili i ostali čak i „najviše nacionalno svjesni“ vođe SR Srbije.
Naivnost srpskog naroda je gotovo nevjerovatna. Ima tu neke prirodne naivnosti, ali, kao što je izuzetno oštroumno primjetio prof. Milo Lompar (komentarišući Mihizovu opasku da „u svakom Srbinu čuči Jugosloven“), srpska naivnost i spremnost na jugoslovenski zaborav nisu samo spontani već su uvijek nagrađivani sadržaji naše svijesti. Konkretno, naš problem je nedostatak nacionalne kulture.

Nacionalna kultura nije samo izvođenje Mokranjčevih „Rukoveti“ ili čitanje „Zone Zamfirove“. Nacionalna kultura je jeste jedan stalni životni sadržaj kojim se istorijska iskustva jednog naroda prenose i artikulišu, na suptilan, katarzičan ali odlučan i jasan način. A tu smo i kao narod, a, na žalost, naročito (SR) Srbija masovno zakazali. Koliko djece i roditelja u SR Srbiji danas nešto zna o počecima i uzrocima Odbrambeno-otadžbinskog rata? Koliko se „umjerenih patriota“ upire i danas da bude „objektivno“ tako što će sjenčiti propagandnim klišeima ulogu Srba u Srpskoj u posljednjim decenijama? Na početku i na poslijetku: kada ćemo početi da zovemo jedni druge i pitamo se imamo li šta da kažemo jedni drugima? Da smo se okrenuli bilo kulturnim sadržajima koji nas opominju o tragičnom istorijskom iskustvu, bilo da smo se uvezali kao narod i posredovali iskustvo sarajevskih Srba cjelini srpskog naroda, bili bismo oprezniji i znali bismo da nas u Sarajevu ne očekuje jugoslovenski stereotip, ne očekuju ni te ulice, a većinom ni ti ljudi, već jedan drugi grad i jedan rezon uspostavljen ranije a trajno utvrđen marta 1992.

Našoj djeci i njihovim roditeljima brz oporavak – da sam na njihovom mjestu, radije bih svakako spavao u Srpskoj (no, to je njima na odlučivanje i volju), sa nadom da ćemo jednom uspostaviti pravilo koje stari narodi – Heleni, Jevreji, Jermeni i ini odavno znaju – pitaj brata za savjet i iskustvo sada, pitaj starce za savjet i iskustvo o onome nekada, pa ćeš otići u nepoznat grad sa znanjem vijekova a ne sa znatiželjom turiste i lažju medijskih slika.

A mom gradu rođenja i današnjih uspomena molitva da jednog dana bude bar dobar koliko i „zli“ Beograd i prokažene Pale, gdje su svi zaista dobrodošli.