Sarajevo, iluzijo moja

Ništa ne svjedoči tako tragikomično o potrebi našeg društva da se nikada ne otrgne iz iluzija jugoslovenskog kulturnog imaginarijuma kao neprekidno romantizovanje Sarajeva. Ni notorne činjenice o sasvim promijenjenoj i praktično monoetničkoj strukturi grada, ni vizuelno vidno primjenjen izgled njegovih ulica (o nestanku obale Cara Dušana, hotela „Beograd“ i „Srbija“ da ne govorimo), čak ni povremeni incidenti koje bi doživjeli čačanski bajkeri i beogradski fudbalski pjetlići – sve činjenice i stvarnosti nisu u stanju da razuvjere Srbe kada čvrsto odlučimo da vjerujemo u sopstvenu iluziju.

Ne postoji ništa što stvarno Sarajevo može učiniti a čime bi u masama srpskih poklonika „jednog lepog vremena, jedne divne zemlje“ jasno signalizovalo da, osim na kalendarima sa natpisom „Dobar skroz – Josip Broz“ i na magnetićima sa legendarnim „Vučkom“, današnje Sarajevo nije to Sarajevo. Potreba za romantizovanjem jednog mjesta sasvim je ljudska, a što smo životno udaljeniji od sretne mladosti i radosnog djetinjstva, to su nam njihove čari svjetlije i sanjivije a sposobnost da sami sebe očaravamo izraženija.

Sarajevo je oduvijek ulagalo u svoj multientički izgled, ponekad popravljajući iz prošlosti ono što se nije uklapalo u tu sliku. Tako većina današnjih posjetilaca stare sarajevske pravoslavne crkve Sv. Arhangela Mihajla uopšte ne sluti da današnji izgled kompleksa ne odražava vijekove njenog postojanja u osmanskom carstvu (za kojim današnje Sarajlije počesto uzdišu, videći u otomanskom ropstvu pravu mjeru međuetničkih odnosa, suživota i tolerancije).
Zvonik

Naime, ako stanete preko puta Stare crkve (dakle, na onom mjestu sa koga je pucano na srpskog svata 1. marta 1992), vidjećete relativno nizak zid kojim je crkva ograđena i zvonik za koji se čini da predstavlja dio prvobitne arhitektonske cjeline. To što ćete vidjeti, međutim, nema baš mnogo veze za onim što je vijekovima tu bilo.

Naime, pomenuti zid je u periodu otomanske okupacije bio visok oko četiri metra, tako da se crkva nije ni mogla vidjeti sa ulice. Zvonika u tom periodu nije ni bilo – hrišćanima je bilo zabranjeno da upotrebljavaju zvona. On je dograđen tek sa smjenom otomanske okupacije onom austro-ugarskom i izgledao je sasvim poput svih zvonika građenih u tom periodu „na preslicu“, sa „lukovicom“ nalik na kupole ruskih crkava. U periodu nakon Drugog svjetskog rata, po nalogu državnih vlasti, zvonik je preuređen kako bi se stekao utisak da je oduvijek bio tu. I tako dobijamo sliku nečega što nije bilo: tolerancije i ljubavi, harmonije različitih zvukova Sarajeva – sve stvarno koliko i zvonjava zvona u otomanskoj Saraj-Bosni.

Sarajevo je ovih dana opet postalo tema u medijima zahvaljujući nekolikim vijestima.

Prvu od njih predstavlja obračun negdašnjih članova „Zabranjenog pušenja“, Nenada Jankovića i Davora Sučića oko toga da li beogradska ili zagrebačka verijanta „Pušenja“ ima pravo na predratne pjesme. Spor je savršeno besmislen jer „Zabranjeno pušenje“ ne postoji od momenta kada je prestala da postoji SFRJ, tj. od dana kada su vojnici slovenačke TO pucali na vojnike JNA.
Čije je „Zabranjeno pušenje“?

To ne znači da te pjesme niko neće slušati – na poratnim Palama smo preko ratnih hitova koji su proslavljali bitke za Dejtonom predani Ilijaš presnimavali „Pušenje“, pa su se krajevi i počeci presnimljenih i originalnih pjesama dozivali u polifoniji naše izgubljenosti: „Na straži pored Prizrena“ bi u sred dugog instrumentala dobila tri sekunde pjesme „Srpska garda Ilidža“ (čiju je muzičku osnovu činio hit „Let the sunshine in“). No „Zabranjeno pušenje“ sa svim što je bilo danas ima smisla koliko i svaki proizvod jugoslovenske industrije u doba kada se „Jugoslavija“ zamjenjuje „regionom“ čak i kod onih koji za njom najviše žale. Sve to podsjeća na kineske „Gorenje“ mašine koje naše majke i dalje kupuju iako se kvare taman koliko i sve kineske mašine.

„Pušenja“ jednostavno nema i borba za njegovo nasljeđe samo je otužni odjek potrebe da se jugonostalgija još malo komercijalno eksploatiše. Nenad Janković ima svako pravo na to da želi svoj dio tog nostalgijskog kolača između ostalog i zato što su sarajevski Srbi svojim djelovanjem sami doprinosili mitologizovanju „sarajevske raje“ kao hronotipa popularne jugoslovenske kulture koji je sve više zadobijao simpatije što se Federacije više klimala.

Na kraju krajeva, i u današnjem, sasvim imaginarnom Sarajevu „sklada i tolerancije“, makar kao dekoracija i kulise, pravoslavne crkve i nešto vjernika imaju ulogu potvrđivača tog imidža.

No u čitavoj polemici o nasljeđu „Zabranjenog pušenja“ nema mnogo osjećaja za realnost (koliko ga ima pokazuje Sučićeva tvrdnja da je „paljansko rukovodstvo“ natjeralo sarajevske Srbe da se po cičoj zimi one 1995-1996. iseljavamo, noseći i svoje mrtve, iz onih krajeva grada koje smo Dejtonom morali da predamo tzv. „Armiji BiH“. Pritom se zaboravlja da je ratni cilj tzv. Armije BiH i NDH suštinski identičan: Srba može biti, ali preko Drine).

Polemiku je zasad okončao Sučić konstatacijom da „bratstva i jedinstva više nema“. Da je to kojim slučajem izrekao Janković, to bi zasigurno potkrijepilo njegovu reputaciju „četnika“, ali kada to izriče glasnogovornik „Sarajeva“, onda takva konstatacija može biti sve od opravdane ljutnje do trenutnog raspoloženja. A ništa tačnije u cijeloj priči nije rečeno. Dovoljno je da samo popijete jednu kafu u današnjem Sarajevu ili da postojite koji sat u nekoj knjižari i uvjerićete se da je Sučić u pravu. Sarajevo živi u ratu koji se za Sarajevo još nije završio.
Kulturni prostor

Druga vijest koja je aktuelizovala pitanje značenja Sarajeva u srpskom kulturnom prostoru dolazi iz Banje Luke.

Gostovanje Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) u Narodnom pozorištu Republike Srpske izazvalo je pravu buru u javnosti ali stvar se, kao i uvijek, okončala medijskom bukom. Kako već obično biva, ukazivalo se na to da je pozadina svega unutarstranački obračun u okvirima banjalučkog SNSD-a (budući da su i v.d. direktorica Narodnog pozorišta i oni koji su problematizovali njene odluke pripadnici iste stranačke strukture).

U odbranu direktorice stao je izvan svake sumnje najprepoznatljiviji glumac Srpske Aleksandar Stojković Piksi, uloživši svoju nepobitnu reputaciju borca VRS u odbranu neodbranjivog i zaboravivši pritom da suštinu problema ne predstavlja gostovanje bilo kog glumca sa ratnim stažom u drugim vojnim formacijama već činjenica da se u Banjoj Luci pojavljuje Sarajevsko ratno pozorište.

Tako bi odgovor na sopstveno retoričko pitanje o tome da li bi njemu, zbog ratnog staža u VRS, trebalo biti zabranjeno da nastupa u Sarajevu, mogao dobiti na praktičan način – formiranjem trupe pod nazivom „Banjalučko ratni pozorište“ sa kojom bi onda pokušao da gostuje u Zenici ili Mostaru. Sa tim nazivom bi, vjerovatno, imao poteškoće i u mnogim kulturnim krugovima u Srbiji.

Što se tiče Republike Srpske, slučaj „NP R. Srpske – SARTR“ nije nam pokazao nešto što nismo znali još od snimanja skandalozne „Turneje“, a to je saznanje da je neki oblik samoporicanja vazduh „kulturnih“ krugova u Srpskoj, koliko i u Srbiji (bar neka su u nečemu Srbi jedinstveni, cinično bi se dalo primijetiti).
„Ko nas to, ba, zavadi?“
No niko nije postavio pitanje: šta gotovo tri decenije nakon rata radi naziv „ratno“ u nazivu sarajevskog pozorišta? Odgovor je jasan svakome ko se danas prošeta Sarajevom: taj naziv je tu da svugdje pronosi shvatanje da su Sarajevo i rat neodvojivi, da je Sarajevo formirano u ratu a rat je njegova najvažnija identitetska odrednica, turistička ponuda i politička poruka.

Gotovo pa na periferiji tog grada koji paralelno prodaje priču o bratstvu i jedinstvu i kraju bratstva i jedinstva, grada u kome se pitanje „ko nas to, ba, zavadi?“ uvijek postavlja u obliku „zašto nas, ba, zavadi Milošević, SANU, SPC i Ilija Garašanin?“, izvan kruga ćevabdžinica i ploča o srbo-četničkim granatama, stoji Crkva Preobraženja Gospodnjeg na Dolac Malti, „crkva kod Bristola“, prelijepa rotonda u koju rijetko ko od sarajevskih turista priviri.

Nije na putu turističkim vodičima, ali jeste napadačima (vjerovatno da ne postoji vjerski objekat više puta napadan u poslijeratnoj BiH). Osvećena je 1940. rukom patrijarha Gavila Dožića i dvojice svetitelja: Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog i Sv. Petra Sarajevskog.

Iako sva svjedočanstva savremenika ukazuju na sveopšte poštovanje koje je mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić uživao među svojim savremenicima i sugrađanima, to ga nije spasilo od surove sudbine samo godinu dana nakon osvećenja Preobraženjske crkve. Odveden iz Sarajeva i mučen, Sv. Petar Sarajevski, čija gorštačka blagost i hristolika ljepota i danas zrače sa svake njegove fotografije, ubijen je u ustaškoj industriji smrti – njegove mošti zato danas nemamo.
Iluzije

Danas nikome normalnom ne bi palo na pamet da organizuje litiju kroz Sarajevo. Niti imamo narod koji je tu negda živio, ni mošti svetitelja spaljenih. Taj narod se raselio po svijetu i, premda ponekad i sada na svadbama naručuje „Sarajevo, ljubavi moja“, svako od nas zna da je to pjesma o jednom drugom gradu koga više nema.

Kada poneki žitelj „kruga dvojke“ – obično istovremeno i korisnik sarajevske iluzije – bjesomučno napadne onu veličanstvenu spasovdansku litiju i krikne na mošti Svetog Nikolaja, gađajući svetitelja iz svoje plemenite i bratstveno-jedinstvene duše svakom porugom i pakošću, neka se bar negdje prisjete da, za razliku od imaginarnog Sarajeva, Beograd ima luksuz zvani „srpski narod“ i „mošti svetitelja“.

Uostalom, možda je Sarajevo i tako privlačno slučajnim Srbima zato što ima ćevape, kalendare sa Titovim likom, imaginarni spoj benevolentnog Orijenta (bez danka u krvi) i „sistematične“ Mitel Ojrope (bez aradskog logora), jugoslovensku nostalgiju i aksiom o esencijalnoj krivici svakog Srbina.

Uzalud Davor Sudžić govori da bratstva i jedinstva više nema. To će mu rijetko koji Srbin koji dođe samo da pojede ćevape povjerovati. Ili, što bi se ponegdje reklo, „državljanin Srbije“…

(RT Balkan)