Sarajevo bajkama dosledno izmišlja istoriju

Od političara se ne očekuje stroga istoriografska objektivnost, ali ono što smo o istoriji Bosne i Hercegovine čuli od Bakira Izetbegovića ne može se nazvati čak ni zloupotrebom povijesti. Tu istorije, naime, nema ni u rudimentarnim začecima. Riječ je o žanru bližem bajkama.

Ovako profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Miloš Ković komentariše izjavu lidera SDA Bakira Izetbegovića koji je nedavno u intervjuu za arapsku televizijsku mrežu „Arabija“ rekao da su Bošnjaci bili – temeljni narod BiH.

Izetbegović je rekao da se na prostoru današnje Bosne i Hercegovine kroz istoriju niko nije izjašnjavao kao Srbin ili Hrvat, već kao „Bošnjanin ili Bošnjanin različitih vjera“, i da se to promijenilo pod pritiskom i uticajem Hrvatske i Srbije.

On se dotakao i religije pa je naveo i to da je učenje Crkve bosanske bilo slično islamu, zbog čega se „islam snažno proširio u Bosni i Hercegovini dolaskom Osmanlija“.

– Ta crkva je nasilno uklonjena, kako bi se uskladila sa Rimokatoličkom crkvom ili Istočnom pravoslavnom crkvom – rekao je Izetbegović.

Međutim, naučne činjenice kojih se drže ozbiljni istoričari govore sasvim suprotno, a iz mnogobrojnih dokumenata može se vidjeti da je stanovništvo BiH bilo u najvećem broju srpsko i da su govorili srpskim jezikom.

Tako i prof. dr Miloš Ković ističe da je nasuprot svemu što Izetbegović tvrdi, međunarodna nauka odavno utvrdila da su prvi pomeni Bosne i Hercegovine u pisanim izvorima ranog srednjeg vijeka vezani za njihov izričito srpski identitet.

– Potonja istorija ovih zemalja, pogotovo od dolaska Osmanlija, veoma je složena i opire se pojednostavljenjima, ali u evropskoj nauci i javnom mnjenju, sve do austrougarske okupacije, Bosna i Hercegovina se smatraju srpskim zemljama. Tada su kriterijumi nacionalne pripadnosti bili najčešće jezički. Štokavski, kojim govori i Izetbegović, smatran je srpskim jezikom. Čakavski je nazivan hrvatskim, kajkavski slovenačkim ili hrvatskim, dok je „bošnjački jezik“ bio nepoznata kategorija – naglašava Ković.

On ističe i da je austrougarska propaganda od „bogumila“ napravila politički mit, pri čemu su o ovom pitanju u današnjoj nauci mišljenja prilično podijeljena.

– O tobožnjem organizovanom i masovnom prelasku „bogumila“ na islam, što je bio formativni mit u nastanku austrougarske „bosanske nacije“, ne postoji nijedan istorijski izvor – kaže Ković.

A profesor Dragoljub Petrović kaže da je „Bakir efendija u pravu kad kaže da su svi stanovnici Bosne bili Bosanci, Bošnjani, Bošnjaci, ali je zaboravio da doda da su oni tada svi bili Srbi“.

On dodaje da se nova istorija Bosne, kako je vide Bakir Izetbegović i Safvet-beg Bašagić, a po kojoj „od Trebinja do Brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata“, lomi na zvaničnim dokumentima.

-Jedan je, na primjer, pismo hercegovačkih muhamedanaca koje je objavljeno u zadarskom „Srpskom listu“ 1887, u kome oni poručuju Hrvatima da muhamedanci ne pripadaju hrvatskom narodu, kako su to neki fratri tvrdili, nego da su porijeklom – Srbi. Oni u tom pismu navode – znamo mi svoje porijeklo koje većinom kao i vaše potiče od pravoslavnih praotaca, a znamo i to, da je naš jezik čisto srpski… „Ako ushtijete pripravni smo, iako vakat nije, da vam i uz druge možda srpskije gusle zagudimo“, pišu muhamedanci. U tom pismu, oni, takođe, poručuju „da se naziv Hrvati nikada nije čuo do austrougarske okupacije, da niko ne zna ni odkud je ni kako je to ime postalo“. Takođe, kažu i da su Hrvati za njih oduvijek bili Srbi i da će za njih ostati „oni stari latini i ništa više, a vi možete razmetati se kako god hoćete“.

Da je prekrajanje istorije BiH u punom zamahu i da je glavni cilj zatrti srpske tragove na ovoj teritoriji, pokazuje i podizanje spomenika Tvrtku Kotromaniću u Sarajevu, kao prvom kralju srednjovjekovne Bosne. Pritom, zvanično Sarajevo nigde ne navodi istorijske činjenice da je Tvrtko Kotromanić imao titulu kralj Srba Bosne, Primorja i Zapadnih strana, krunisan po obredu Nemanjića u manastiru Mileševa nad moštima Svetog Save.

Komentarišući ovaj događaj Ković kaže da on pokazuje da istoriju dovoljno ne poznaju ni u tobože liberalnim krugovima Bosne i Hercegovine.

– To se vidi iz izjava gradonačelnice Sarajeva i njenih saradnika povodom podizanja spomenika kralju Tvrtku Kotromaniću, potomku Nemanjića, krunisanog u Mileševi. Niko ne može da zabrani današnjim ljudima da mijenjaju svoje nacionalne i polne identitete. Živimo u takvom vremenu. Ali nije nam dato da možemo da mijenjamo prošlost. Nju, prosto, treba upoznati i sa njom se pomiriti – kazao je Ković.

Takođe, ni dan kada je spomenik postavljen (tačnije noć, jer je postavljen tokom noći) nije slučajno odabran. Kako su istakli sarajevski zvaničnici, tog datuma je obilježena 834. godišnjica potpisivanja povelje Kulina bana za koju u Sarajevu tvrde da je – rodni list BiH. Ne pominju, međutim, da je napisana na srpskom jeziku. A da je to najstariji sačuvan cjelovit dokumenat na starom srpskom narodnom jeziku, kaže lingvista prof. dr Sreto Tanasić.

– To je dokumenat koji je bosanski ban Kulin uputio dubrovačkom knezu Krvašu (Gervasiju) te 1189. godine i sačuvan je u tri primjerka.  Originalni primjerak je onaj koji se čuva u Petrogradu. Povelja je napisana na latinskom i srpskom jeziku – ćirilicom, koja je u to vrijeme bila zvanično pismo srpskog jezika u srednjovjekovnoj Bosni –  pojašnjava Tanasić.

Tanasić citira i čuvenog srpskog filologa Petra Đorđića koji je pisao – Nema nikakve sumnje da je ćirilica bila zvanično ili poslovno pismo i na dvoru Nemanjinu… Nije bilo drugačije ni na dvoru Kulinovu.

– Riječ je o uprošćenoj staroslovenskoj ćirilskoj azbuci. Stručnjaci za istoriju srpskog jezika kažu da je u pitanju čist srpski jezik, starosrpski jezik. Posrijedi je štokavska norma, kakva je i u jeziku povelja koje su slate iz Raške u Dubrovnik – ističe Tanasić i dodaje:

– Upravo u današnjem Sarajevu pokušava se Kulinova povelja predstaviti kao spomenik današnje BiH kakvu je žele videti danas Bošnjaci, što bi svjedočilo o kontinuitetu te države i nekog „bosanskog“ jezika sa srednjovekovnom Bosnom. A taj kontinuitet može voditi samo do devedesetih godina prošlog vijeka i „konjičkim skokom“ do propalog Kalajevog pokušaja stvaranja posebne bosanske nacije i jezika iz vremena austrougarske okupacije ovih srpskih zemalja – zaključuje on.

Austrougarski mitovi