SANU, besmrtnici i pojam političkog

Nikada nije sasvim razjašnjeno zašto je Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) ostavila to ime i nakon što je i sama bila podvrgnuta avnojizaciji i samo-omeđavanju tj. onim političkim procesima koji su od šest saveznih republika napravili praktično šest konfederalno vezanih država, sa svojim republičkim izvršnim vijećima, teritorijalnim odbranama, akademijama nauka i identitetskim narativima o posebnosti naroda i/li milenijumskoj državnosti.

Da li je to što ona i dalje nastavila nazivati tako plod proste inercije, otpora unutar akademije (u kojoj su još postojali ljudi svjesni njene uloge žiže srpskog kulturnog i etničkog prostora i izvan SR Srbije), da li zbog nezgodnog značenja skraćenice za Akademiju nauka i umjetnosti Srbije, da li zbog toga što su se novouspostavljene akademije nazivale po njenom uzoru (CANU, MANU, BANU), ocrtavajući projekat prema kome su novouspostavljene granice bile predviđene da „radni narod“ unutar njih s vremenom pretope u „drugove i drugarice“ čiji će republički identitet s vremenom postati onaj samoupravno-nacionalni?

Koji god da je od razloga značajan, procesi koji su tada započeti odavno su od devetnaestovjekovnog stjecišta nacionalne nauke i umjetnosti, svojevrsnog novouspostavljenog sekularnog pandana tada još razdijeljenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi načinili ono što ona jeste danas.

Osnovni zadatak SANU, funkcija i smisao njenog postojanja jeste trajna koncentracija svesrpske pameti i osjećaja, znanja i umijeća – lučonošenje kroz istorijsku pomrčinu i najgušću tminu srpske svjetovne nauke i kulture na drugačiji (ali ne i suprotan) način od onoga kako je svetosavska Crkva pozvana da to čini svjedočeći Svjetlost Jevanđelja i iskre svetosavskog duha.

Bilo bi nečasno reći da SANU to nije pokušavala da radi čak i u vremenima najžešće okupacije – čime se, zajedno sa „Načertanijem“ Ilije Garašanina, svetosavskom mišlju Crkve i legendarnim „paljanskim rukovodstvom“ trajno upisala u memorijska polja svih srpskih neprijatelja.

Svako kazivanje o tome kako Srbi vladaju svijetom (ili bar svojim zemljama), žanrovski potpuno određeno konspirološkim motivima i unutrašnjom logikom paranoje, danas je nezamislivo bez „Memoranduma SANU“.

No mnogo je vode proteklo niz Dunav od toga vremena. Već izvjesno vrijeme očigledno je da SANU, uz sve počasti i privilegije koje joj se po inerciji (pri)daju, prestala da suštinu svoga postojanja pretače u konkretno djelovanje koje ne bi bilo samo (inače potrebno) izdavanje povremenih zbornika i publikacija. U izvjesnom smislu, sudbina samoogrničavanja dometa javne riječi SANU odslikava pitanje o samom njenom postojanju i smislu budući da SANU koja se ponaša kao klub uspavanih zaslužnika, čija je najveća životna mudrost da ne govore i ne kažu, sama po sebi u srpskoj javnosti ukida osjećaj da je ona živa, potrebna i smislena.

Nedavni izbori za predsjednika SANU tj. programska izjava koju je novi predsjednik Akademije tom prilikom dao predstavlja neki oblik preuranjenog epitafa instituciji i nadama nacionalne inteligencije da će se dosadašnji kurs promijeniti po pitanju Kosova i Metohije, ali i samog bića Akademije.

Možda se čini da je problem umanjivanja i marginalizacije humanističkih disciplina u SANU nepovezan sa problemom kosovske neodređenosti, apatije pa i neposrednog defetizma i izdaje koju je emitovao prethodni predsjednik (a čijim se putevima, izgleda, zakleo da će nastaviti i novi predjednik).

Ipak, dovoljno je samo pogledati način na koji su prethodni i sadašnji predsednik SANU upotrebljavali riječ „politički“ da bi nam bilo jasno da su se u njihovom govoru susretali ozbiljan nedostatak opšte kulture (koju nijedna naučna referenca nije liječila već činila izraženijom) sa jedne strane ali i nedostatak savijesti sa druge strane.

To što su u pitanju tzv. „prirodnjaci“ vrlo često se pominje kao svojevrsna apologija neodbranjivog, budući da su protivrječni sadržaji današnjice takvi da se istovremeno svugdje nariče za „multidisciplinarnošću“ dok se istovremeno traži fahidiotska jednodimenzionalnost kao preduslov „naučnosti“ u konkreno omeđenog polju djelovanja i naukovanja.

No današnji akademici ne moraju biti polihistori i polimati prošlosti – dovoljno bi bilo da budu elementarno rodoljubivi poput Mihaila Pupina ili Jovana Jovanovića Zmaja. Jer ne mora jedan ljekar ili astronom da bude upućen u sve tajne politikologije da bi razaznao šta znači da je neko pitanje političko. Naročito takve nenadoknadive rupe u obrazovanju (i vaspitanju) ne očekujemo od „besmrtnika“, bezmalo „bogova“ sekularne crkve srpskog naroda (tu je paradigmu u skorije vrijeme ponovio i A. Vučić). Oni nisu primljeni u esnafska udruženja da bi ih broj radova na SCI listi, laboratorijski protokoli i astronomske opservacije preporučivali za prijem.

Akademija bi trebalo da je mnogo više.

Već se Vladimir Kostić proslavio izjavom da: „Jedina politička mudrost u ovom trenutku jeste kako Srbija sa elementima dostojanstva da napusti Kosovo, jer ono ni de fakto ni de jure više nije u rukama Srbije.“ Njegov nasljednik će nas zatim, u martu ove godine, neposredno nakon izbora za predsjednika SANU, uputiti na to da Akademija ne treba da se bavi „dnevnom politikom“.

Ono što je na prvi pogled uočljivo jeste kolokvijalno porijekla koncepta „političke mudrosti“ i „dnevno političkog“ sa kojim oba predsjednika operišu.

Ako riječi imaju uvijek nekolika značenja, pa i ta značenja uvijek se pojavljuju u određenim društvenim situacijama i kulturnim registrima, onda činjenica da predsjednici SANU „političko“ poznaju u najplićem značenju, u sveopštem smislu (poznatom i samo tehnički pismenom čovjeku) i u najnižem kulturnom registru mnogo više govori o stanju Akademije nego bilo koji tekst prepun srdžbe koji bi to stanje iznutra ili spolja opisivao. Ljudi koji treba da poznaju političko na sveobuhvatan način – poznaju ga na tragu kafanskog izbjegavanja neprijatnih tema za razgovor („nećemo o politici!“).

Niko od njih, naravno, ne očekuje da navode Karla Šmita, ali od predsjednika SANU možemo i moramo očekivati bar onoliko koliko bi jedan profesor očekivao od bilo kog studenta bilo kog fakulteta u bilo kojoj srpskoj zemlji.

Ako je već „političko“ pohabano prevelikom upotrebom i obremeljeno mnogim značenjima, ipak, ostaje i dalje ona unutrašnja logika osnovnog koncepta, ono antičko poimanje koje Kristijan Majer sažima kada naznačava da se „političko djelovanje u početku shvata u pozitivnom smislu kao delovanje u opštem interesu: njegova suprotnost jeste delovanje zasnovano na sebičnim interesima“.

Dakle, Akademija se mora baviti „političkim pitanjima“ ili ona nije Akademija (a isto važi i za Crkvu: dakako, i jedna i druga se ne smiju baviti neposredno partijskim odnosima – dakle samo jednim registrom političkog). „Političko“ se, međutim, odveć lako svodi na „partijsko“ jer se time cjelina našeg života i djelovanja svodi na kaljavu arenu iz koje će se normalan čovjek izmicati, dok će oni u njoj rado na sebe „preuzimati odgovornost“ i preuzimati blato i Moć kao dio istog aranžama koji su savremenom društvu priredili.

O tome koliko je opasno i ovaj registar političkog uzimati na sebe ali i prepuštati samo profesionalnim političarima i njihovoj sposobnosti manipulacije procesima i zaluđivanja masa dobro govori dinamika svešteničkog fatalnog „bavljenja politikom“ i „otklona od politike“ u Crnoj Gori od 1997. do 2020.

Kako je teško povjerovati da je kod predsjednikâ SANU po srijedi samo neobavještenost na granici sa nedostatkom obrazovanja, smisleno je postaviti pitanje: zašto se izjavama o „političkoj mudrosti“ kapitulacije (Kostić) i „nebavljenju dnevnom politikom“ (Knežević) SANU eksponira ili kao glas defetizma ili kao institucija koja ne želi da ima iole tešku javnu riječ?

„Multivektorska“ spoljna (uključujući i „kosovsku“) politiku Srbije u trenutnom stanju uključuje pomiješane i protivrječne signale u svim pravcima na svim spektrima, ali pitanje jeste: zašto se samo onaj defetistički pronio glasom predsjednika Kostića a onaj „apolitički“ tj. samoukinuti glasom predsjednika Kneževića?

Da li to znači da se pored poravnavanja sa „ništa tamo nemamo“ porukom unutar Srbije kroz Akademiju posreduju i glasovi okupatorskih sila čiji je najvažniji zadatak da nas ubijede da je „dostojanstveno povlačenje“ ono najbolje što ne samo možemo da uradimo već i da – budemo? I nije li onda breme na Kostićevom nasljedniku upravo takvo da bi on morao da govori jasno i glasno, a ne da pobjegne u „mi se ne bavimo dnevnom politikom“ taktiku bijega (kojoj se pribjegava svaki put kada je breme metafizički teško a snage za nošenje tog bremena – iscrpljene. I ne samo u Akademiji).

Ne treba biti naročito pronicljiv da uočimo da se „multivektorska“ kosovska politika u vrzinom kolu vrti sa dezorijentacijom nekada nesumnjivo zavjetnog naroda, a onda se takav narod očekuje kao potvrda svih protivrječnosti kosovskih kompromisa u kojima su do sada Srbi prepuštali sve svoje u zamijenu za ništa koje su dobijali.

Odgovornost se tako prepuštala i vraćala, razvodnjavala i koncentrisala između političke elite i naroda, neposredovana tj. „neometana“ Crkvom i njenim sekularnim dvojnikom. No status „besmrtnika“ i dalje obavezuje: svakoga kome je mnogo dano, mnogo će se i tražiti (Lk. 12, 48).

(RT Balkan)