Samo vi ajte, mi ćemo grakat i arlaukat

Piše: Emilo Labudović

Politički galimatijas, unutrašnji i spoljašnji, oko predstojećeg usvajanja nekakve rezolucije o navodnom genocidu u Srebrenici, na pragu je kreščenda, jer njeno usvajanje u Generalnoj skupštini UN treba da se desi za koji dan. Oni koji se razumiju u zakulisne igre u teatru međunarodne diplomatije već su sve objasnili: motive, namjere, pozadinu i iščekivane implikacije njenog usvajanja po Republiku Srpsku, Srbiju i odnose u regionu. Raskrinkane su, takođe, i tople obloge kojima se pokušava ublažiti i stišati opravdani revolt Srba u čiju su budućnost uperena otrovna koplja ovog najnovijeg metoda ucjena i pritisaka, a sve sa ciljem da se Srbija baci na koljena.

Dešifrovana su i tobože dobronamjerna nastojanja da se, sa ciljem opravdanja podrške rezoluciji, njen tekst ublaži i učini prihvatljivim narodu kojeg ponovo na krst razapinju. I sve je već i ćoravima vidljivo i jasno, razišla se sva magla oko ove međunarodno – političke svinjarije i samo još krajnje neznaveni ili krajnje kvarni mogu da misle i vjeruju da je sve ovo na dobro, ne samo Srba već i ostalih naroda na Balkanu. Ali, ko je i kad je bilo ko mislio na dobro ovog regiona.

Činjenica da su predlagači inicijalnog teksta rezolucije dvije najgenocidnije države na svijetu, NJemačka i Ruanda, a da se među kosponorima nalazi i jedna Hrvatska, za iole obrazovane i upućene, ironija je kakvu međunarodna politika ne pamti. Pred tom činjenicom padaju sva moguća i nemoguća opravdanja i razlozi kojima se, na mala vrata i kroz iglene uši, rezolucija pokušava učiniti prihvatljivom. Uostalom, da jesta prihvatljiva, realna i razumna, ne bi trebalo toliko pritiska i „uvjeravanja“ brojnih zemalja da glasaju za nju.

Jedna od pritisnutih država je, na žalost, i Crna Gora. NJena spoljna politika, definisana članstvom u NATO, upućuje na bezuslovno prihvatanje, ali unutrašnje prilike koje podrazumijevaju otpor više od trećine njenih građana, stvar čine komplikovanom do … razlaza. Taj, ko zna koji put po redu, ubod podmuklim nožem u već ranjenu bratsko – susjedsku Srbiju, sve vrijeme se pokušava opravdati „interesima“ i Crne Gore, ali i Srbije, jer je, tvrde ovdašnji vlastodršci, za Srbiju „ljekovito“ da se suoči sa prošlošću zarad budućnosti. To što u Srebrenici nije bilo genocida, što, i da ga je bilo, Srbija i srpski narod u cjelini za to nijesu i ne mogu biti krivi, nije važno. Važno je da čuvene dvije negenocidne države, NJemačka i Ruanda, tvrde suprotno, i da ih u tome svesrdno podržavaju jedna Hrvatska u kojoj nikad nije bilo Jasenovca, Gradine, Lore… i bosanska Federacija koja ne pamti Prebilovce, Kravice, Bratunac, Tuzlansku ulicu i 10 hiljada sarajevskih Srba kojima se ne zna ni groba ni ukopa.

Ruku na srce, i pokušaj prosrpskih partija u Crnoj Gori da predlogom rezolucije o Jasenovcu uzvrate istom mjerom, zaludan je i, iskren da budem, jedan nedovoljno romošljen ibishitren potez koji ne može da ublaži osjećaj gorčne niti da umanji stepen sebičnosti i izdaje kojoj, ponovo, pribjegava Crna Gora. Jer, u Boga je grijeh porediti stvarni Jasenovac, genocid bez ikakve sumnje, sa nestvarnom Srebrenicom i „genocidom“ pod apsolutnom sumnjom. Razumijem strah od mogućeg prekombinovanja političkih snaga i mogućeg povratka DPS u sedlo vlasti, ali…

Ali, najčudnije i najbizarnije od svega je pokušaj da se krivica i politički sunovrat crnogorske diplomatije opravdaju očekivanom i razumljivom reakcijom Beograda. Taj poslednji i najniži stepen ljigavosti, koji ovih dana bljuje ovdašnja opozicija sa sve DPS na čelu, samo je pokazatelj da se naše državničko dno još ne nazire. Jer, možete zamisliti: Crna Gora prizna Kosovo, a Srbija se ljuti; Crna Gora glasa za prijem Kosova u Savjet Evrope, a Srbija se ljuti, Crna Gora protjera srpskog ambasadora, )

(inače rodom iz Crne Gore), a Srbija se ljuti; Crna Gora podrži rezoluciju o Srebrenici, a Srbija se ljuti…. Nezamislivo! Čisti atak mržnje najvećeg dušmanina Crne Gore, Aleksandra Vučića, na nezavisnu, pro…. itd Crnu Goru, koja samo slijedi svoj državni ineres. Jer, neotuđivo je pravo Spajića i zvanične  Crne Gore da slijede svoj izabrani put i svoje interese, ali otkud pravo Vučiću i Srbiji da to isto radi? Čisti mazohizam!

Svijet je, inače, došao u fazu da više ništa ne može da iznenadi i da je svako ludo za tri dana. Ali, postoji i mogućnost da njegov prenaduvani balon, pun nasilja, mržnje i sebičnosti, kojima ga, bezobzirno i sve otvorenije, pune SAD, Engleska, NJemačka, Francuska i njihovi sateliti, konačno pukne i zatruje planetu novim, nekontrolisanim, ratnim požarom. A ako do toga dođe, zna se ko će biti „krivac“ – Srbija, naravno. I Vučić, ako tada bude tu gdje je sada. Kao što je bila „krivac“ i za Principa, Sloba Miloševića, Karadžića, Mladića… za sve one koji su imali kičmu i nijesu se libili da je pokažu. A Crna Gora, bez tog vitalnog organa, uvijek će biti među onima koji „glasaju i podržavaju“!  I uvijek će graktat i arlaukat kako su za njeno ovovremeno puzanje, nezabilježeno u njenoj svijetloj istoriji, krivi uspravni hod Srbije i njeno političko čelo.

A genocid, onaj srebrenički, će i tada biti samo laž i ništa više. Laž kojom se pokušavaju „pokriti“ Aušvic, Mathauzen, Treblinku, Jasenovac, Lora, Krajina Slavonija, Petrovačka cesta, Tuzlanska ulica… milion ruandskih Tutsa, milion i po Jermena pod otomanskom vlašću…. spisak bi mogao da bude duži od teksta. Ali, kao što Hitleru nije pošlo za rukom da pobije sve Jevreje, Srbe i Cigane, kao što Pavelić, a potom Tuđman i Izetbegović, nijesu uspjeli da istraže sve Srbe, kao što ni Kurtiju ne ide baš kako je zamislio da etnički očisti Kosovo, neće ni najnovija rezolucija o Srebrenici Srbe pretvoriti u nove Hazare.

Živjeće ovaj narod, uprkos novim silnicima, Bajdenu, Šmitu, Makronu, i njihovim prišipetljama i poguziji u liku Plenkovića, Spajića, Ibrahimovića, Kurtija (kurti i murti ovoga doba)!

Živjeće, jer Bog je iznad svih.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)