Šamar realnosti za gospodara iz sijenke: Đukanović iz političke penzije ponovo sanja partijsku crkvu, ali narod je na litijama stavio tačku na njegove sulude ideje!

Bivši šef države Milo Đukanović u intervjuu za televiziju E poručio je da misli da danas nema nikog ko je elementarno politički obaviješten ko ne shvata da će Crna Gora obnoviti „svoju“ Crnogorsku pravoslavnu crkvu a što je izazvalo buku u javnom mnjenju. Podsjetimo, Đukanovićeva partija je prije svega šest godina pokušala da sprovede svoj naum a što je izazvalo ogroman revolt građana koji su učestvovali u veličanstvenim litijama u odbrani svetinja poručujući da crkvena imovina treba da ostane crkvena i da država ne treba da se miješa u vjerska pitanja.

Međutim, čak i sada kada je „ražalovan“ sa vlasti, Đukanović očigledno ne odustaje od svog nauma formianja svoje partijske crkve iako je, kako je i sam kazao deklarisani ateista. Stoga djeluje potpuno apsurdno da se Đukanović i dalje miješa u crkvena pitanja i da pokušava da kroji sudbinu pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori. Postavlja se pitanje zašto i dalje Đukanoviću ali i radikalnim suverenistima toliko smeta što je crkva u Crnoj Gori dio Srpske pravoslavne crkve?

Zanimljiva je činjenica da tzv. Crnogorci konstantno govore o tome da im takoreći „smeta“ što se jedina kanonski priznata pravoslavna vjerska zajednica u Crnoj Gori zove Srpska pravoslavna crkva pozivajući se na istoriografske činjenice da je Crkva u Crnoj Gori nekada bila nezavisna (zanimljivo, u vremenu kada je djelovanje Srpske pravoslavne crkve odnosno Pećke patrijaršije ukinuto) međutim zaboravljaju da govore o činjenici da je Crkva i sav pravoslavni srpski svijet Balkana konstantno težio ujedinjenju nakon oslobođenja od Austrougarskih i Osmanskih carstava, a što se i dogodilo početkom XX vijeka. Vjekovne težnje za ujedinjenjem kao da padaju u vodu kada isplivavaju „tipovi“ poput Đukanovića i njemu bliskih istoričara koji promovišu crkveni separatizam i formiraju paracrkvene organizacije poput takozvane CPC gdje „služe“ lica koja su raščinjena iz čitavog pravoslavnog svijeta i, takoreći, maskiraju se u vladike i sveštenike.

A ukoliko je nacionalna konotacija problem, zanimljivo je da nijednom Srbinu u Crnoj Gori smeta što se Mitropolija zove – CRNOGORSKO-primorska, dok Crnogorcima smeta što se crkva kao crkva zove Srpska pravoslavna! Zvuči gotovo nelogično da se ova problematika predstavi čitavom pravoslavlju, pogotovo zbog broja ljudi koji bi išli u tzv. Crnogorsku pravoslavnu crkvu, pogotovo u svijetlu činjenice da je SPC organizacija kojoj u kontinuitetu najviše vjeruju građani Crne Gore, dakle preko 60%. Stoga je zanimljivo da i dalje postoje tonovi koji pokušavaju da ostanu na liniji crkvenog separatizma i da po tom nekom maštanju stvore crkvu u koju bi išlo 300-400 hiljada pravoslavaca koji žive u Crnoj Gori, i to samo ne bi li bili odvojeni od Srbije, Beograda i Pećke patrijaršije. Čitaoci će se složiti, zvuči smiješno. I nepotrebno. Pogotovo u svijetlu činjenice da je i blaženopočivši mitropolit Amfilohije i sam kazao da Crnogorska pravoslavna crkva postoji, čini je mitropolija zajedno sa ostalim eparhijama, i neizostavni je dio Srpske pravoslavne crkve pogotovo u svijetlu činjenice da je upravo u Crnoj Gori sačuvana Srpska pravoslavna crkva, sjećanja na Kosovski zavjet, ali je i sačuvana Pećka patrijaršija. I upravo iz ovih razloga je potpuno suludo razbijati organizaciju za čije formiranje su svi naši preci vjekovima ginuli i za ujedinjenje srpske crkve od Dunava do mora. I tu je potrebno staviti tačku na pomenutu temu.

Vjernici SPC u Crnoj Gori svakako vole svoju zemlju iz sopstvenog, tradicionalnog i istorijskog ugla, ne videći nikakav sukob između svog srpskog identiteta i zemlje Crne Gore. Naravno, državac je neko potpuno drugo pitanje, pogotovo u svijetlu činjenice kako je nastala te da je de fakto stvoren privatni feud Đukanovića i kumova. Zbog toga je potpuno suludo razbijati viševjekovno jedinstvo crkve koja je istorijski uvijek težila ujedinjenju pravoslavnog naroda na ovim prostorima.

Ipak, kako Đukanović poručuje da misli da danas nema nikog ko je elementarno politički obaviješten ko ne shvata da će Crna Gora obnoviti „svoju“ Crnogorsku pravoslavnu crkvu, ipak je sa druge strane šamar realnosti potpuno drugačiji. I pticama na grani je potpuno jasna realnost – da Milo Đukanović više u Crnoj Gori nije vlast, niti će ikada više biti zbog svojih suludih ideja, bahaćenja, kombinacija a koje su sve dovele do toga, važno je pomenuti, da jedan svjetski poznati presuđeni pedofil govori kako misli da je sam Đukanović „super tip“. Isto tako postoji jedna potpuno drugačija Crna Gora koja tako nije mislila, koja je protestovala protiv upravo takvih ljudi i koja je baštinila tradicionalne vrijednosti, odnosno sve ono što Crna Gora u samom svom biću i jeste. A ukoliko se iz tog ugla posmatra, ukoliko je Srpska pravoslavna crkva čuvar pamćenja, istorije i tradicije, dok sa druge strane određeni ateisti pokušavaju da obnavljaju Crkve ne pominjući faktički ništa iz istorije, osim onih djelova koji se mogu prepoznati kao antisrpski, onda ta težnja ka obnovi crkvenog entiteta koji je postojao da bi se teškim mukama obnovila Srpska pravoslavna crkva je de facto osuđeno na poraz.