Sada je samo nebo granica
Piše: Vladimir Đukanović
Konačno, uprkos trogodišnjoj opstrukciji koja je kao rezultat imala i apsolutno sumanutu odluku Vlade Republike Srbije da suspenduje projekat prostornog planiranja za projekat „Jadar“, dočekali smo da po odluci Ustavnog suda koji je poništio vladinu suzpenziju projekta, projekat ponovo zaživi. I to tako da lično dođe i da mu infuziju pruži niko drugo do kancelar najjače evropske sile kojoj je baš litijum nikad potrebniji, a koja je iz krajnje besmislenih razloga sve činila da nas zaustavi u realizaciji tog projekta do prije samo tri godine, Olaf Šolc.
Tri godine su za nas velike kao večnost, jer da nije bilo te sulude opstrukcije mi bi danas već bili ko zna gdje vinuti u nebesa sa fantastično uvećanim BDP i dolaskom brojnih investitora koji bi kod nas otvarali fabrike. Ovako, kao po običaju zbog naivnosti i pokvarenosti nekih naših ljudi koji su pristali da rade na opstrukciji i šrenju bezrazložnog straha kod naroda da ćemo svi biti zatrovani, kasnimo, ali bolje ikad nego nikad.
Ključno je Njemcima bilo da litijum neće otići u ruke Kineza i Rusa. Nikakva životna sredina i njena zaštita nije njih zanimala. Onog momenta kada su shvatili da srpski litijum neće pasti u kineske ili ruske ruke, već da će sa njim isključivo Srbija raspolagati i odlučivati koliko će sirovine i kome izvoziti, odnosno kako će ga prerađivati i od njega dobijati finalni proizvod, tako se stalo sa opstrukcijom. Više je nego primijetno da su po društvenim mrežama od dolaska Olafa Šolca u Beograd značajno opali do juče široko rasprostranjeni napadi na svakog, posebno ako je dio vlasti, ko se zalagao za ekspolataciju litijuma. Protesti po ulicama sveli su se na urlanje likova koji objektivno izgledaju kao da su iz ludnice pobjegli, te oni djeluju krajnje komično. Opozicija koja se do juče klela u Olafa Šolca sada na njega baca drvlje i kamenje, jer svi su svjesni da će ovaj projekat zapravo pomoći Srbiji da se ekonomski vine do najviših visina gdje je samo nebo granica, a to opet znači da je to vjetar u leđa Aleksandru Vučiću, odnosno političkoj opciji kojoj on pripada.
Zaista, momenat potpisivanja sporazuma sa Šolcom je nešto što Srbiju mijenja iz korijena. To je ključna prekretnica za našu budućnost i šansa koja se jednom u životu pruža da od jedne nerazvijene zemlje uđemo u društvo razvijenih i bogatih zemalja. Bog nas je nagradio najboljim litijumom na svijetu, možemo reći da nas je pogledao, jer je danas litijum nikad traženiji i bez njega se više ništa ne može u budućnosti. Zaključak je da samo neracionalni, neobrazovani ili zlonamjerni, to ne žele da iskoriste. Zamislite samo da su arapske zemlje bogate naftom svojevremeno rekle da ne žele da iskoriste naftu. Da li bismo danas imali Dubai, Abu Dabi, Kuvajt, Katar?
Naravno da ne bismo imali, već bi to ostala obična pustinja ili bi u krajnjoj varijanti sve te zemlje došao neko jači da okupira. Uostalom, imamo i te primjere, posebno kod onih koji nisu htjeli da prihvate eksploataciju nafte koja je tada bila nasušna potreba, da je neko drugi došao i dirketno ili indirektno okupirao tu zemlju i oteo njena prirodna bogatstva. Biću slobodan da iznesem taj stav da danas kada je litijum najtraženiji u svijetu, ukoliko bismo mi bili zadrti i rekli nećemo da ga rudarimo, a imamo najbolji na svijetu, neko bi nas okupirao i lijepo bi sam to eksploatisao. Ne postoji ni promil šanse da tako nešto ostane u zemlji i da ga niko ne pipne, a potražnja za njim je nikad veća. Da se ne lažemo, to i nije normalno. Svijet danas ide ka totalnoj digitalizaciji, litijum je potreban za zelenu agendu, za solarne panele, električne automobile, laptopove, mobilne telefone, tablete, trotinete, bicikle, motore, vještačku inteligenciju… Bez njega se ne može u budućnosti i zato je ovo naša istorijska prilika koju ćemo Bogu hvala krenuti da iskoristimo i sada je zaista samo nebo granica.
(Politika.rs)