Ministar pravde Andrej Milović saopštio je da Crna Gora treba da kazni odgovorne za napad na Dubrovnik 1991. godine, ne pominjući Mila Đukanovića. Naravno nije se sjetio da pomene ni logor „Lora“ i crnogorske građane koji su tamo mučeni i ubijani.
„To je velika, najveća sramota u našoj istoriji, taj pohod na Dubrovnik. Tu je na ispitu časti pala vjekovna slava crnogorskog oružja. Međutim, kao ministar pravde ću biti, kako me poziv i obavezuje, krajnje konkretan pa ću vam sada reći da trebamo kazniti odgovorne ljude koji su u tome učestvovali jer ratni zločin ne zastarijeva. Ja se nadam i vjerujem da ćemo procesuirati te ljude. Neki su u Hagu procesuirani upravo da bismo maknuli kolektivnu krivicu…“, rekao je Milović u intervjuu za hrvatski „Večernji list“.
Moguće je da Milović ovakvom izjavom pokušao da pridobije simpatije i hrvatske javnosti i onog dijela Crne Gore koji još uvijek čeka da čovjek koji je mrzio šah zbog šahovnice posjeti kompleks spuškog zatvora. Međutim, ostaje nejasno da li među onima koji treba da odgovaraju za napad na Dubrovnik Milović ubraja i mrzitelja šahovnice – Mila Đukanovića, koji je u to vrijeme bio premijer Crne Gore.
„Ako me pitate kao čovjeka, kao Crnogorca, ja mislim da je to bio potpuno pogrešan potez. Najpogrešniji potez u crnogorskoj istoriji. To je napravljeno pod uticajem tadašnje JNA i rukovodstva iz Beograda. Tada je rukovodstvo u Podgorici pokleknulo“, ocijenio je Milović, ponovo svjesno izbjegavajući da naglasi da je jedan od ratnih huškača bio i Đukanović, nekadašnji veliki Srbin.
Milović je čak podsjetio i da su neki ljudi u udarnom dnevniku govorili da „trideset hiljada krvožednih ustaša s noževima čeka da uđe u Boku i pokolje ljude.“
„Možete li zamisliti osjećaj običnih ljudi, koji ni na kakav način nisu to mogli provjeriti? Tada su određeni ljudi stvarali atmosferu da bi opravdali to što su planirali, a to je napad na Dubrovnik. Dubrovnik je dragulj Evrope i Crnogorci se ponose što im je Dubrovnik na granici. Mi redovno putujemo u Dubrovnik i boravimo tamo. Imati Dubrovnik u radijusu od dva sata vožnje ili manje, zavisi o kojem crnogorskom gradu govorimo, to je bogatstvo, a neko se tada dosjetio da to bogatstvo treba bombardovati.
Gledali smo te scene. Hoću vam reći da se ja lično ne sramim, što sam ja, ili neko iz moje generacije, bio kriv s pet godina, ali duboko se stidim poteza tih ljudi.“
Na pitanje da li vjeruje da će se nakon toliko godina u Crnoj Gori uspjeti procesuirati oni koji su činili ratne zločine, Milović je odgovorio da je nedavno potpisao Ljubljansko-haašku konvenciju o ratnim zločinima i genocidu, koja je novi mehanizam.
„Osamdeset država ju je potpisalo i sarađujemo na tom polju. Crna Gora u svojoj legislativi nema zastaru ratnog zločina, što je od ključne važnosti u ovom i sličnim pitanjima. Predložio sam formiranje specijalnog suda za borbu protiv organizovanog kriminala, visoke korupcije i ratnih zločina, a Crna Gora baviće se time intenzivno i svjesno. Uostalom, ja želim u Hrvatsku da dolazim kao hrvatski unuk koji s ponosom predstavlja svoju zemlju Crnu Goru“ – kazao je ministar.
Novinar „Večernjeg lista“ je mogao da vidi i emotivnu stranu crnogorskog ministra pravde, jer je Milović priznao da je plakao od sreće kada je Goran Ivanišević osvojio Vimbldon, pošto je navijao za njega.
„A to je bilo nedugo poslije rata. I svaki uspjeh Janice Kostelić bio je i moj uspjeh, jer sam navijao za nju kao što Hrvati navijaju za Novaka Đokovića, kao što navijamo za Edina Džeku. Kako mogu ne navijati za Modrića? Ja sam čovjek koji je skakao od sreće i navijao kad je Hrvatska ušla u finale Svjetskog prvenstva, navijao sam za te momke iz sveg srca, kao i, vjerujte, ogroman broj ljudi u Crnoj Gori“ – kazao je Milović.
Interesantno je da nije smio da pomene ime bivšeg predsjednika Crne Gore – Mila Đukanovića ni po pitanju njegove navodne povezanosti sa ubistvom Iva Pukanića, glavnog i odgovornog urednika hrvatskog nedjeljnika „Nacional“.
Podsjećanja radi, Ivo Pukanić i Niko Franjić (direktor marketinga „Nacionala“) ubijeni su podmetnutom eksplozivnom napravom u 2008. godine. Osnovna teza tekstova objavljivanih od 2001. godine je da su Milo Đukanović, Zoran Đinđižć i Stanko Subotić bili dio „duvanske mafije“ koja je krijumčarila cigarete i na tome zaradila enormno bogatstvo. Na osnovu tih tekstova je u Italiji pokrenuta istraga, koja je kasnije rezultirala oslobađajućim odlukama.
U prilično sadržajnom intervjuu za hrvatski „Večernji list“, Milović je vjerovatno „zaboravio“ da spomene žrtve koje su crnogorski građani pretrpjeli od strane hrvatskih vojnika i sve ono što je važno za dalje popravljanje susjedskih odnosa, a kroz konačno rješavanje svih nesuglasica i pitanja iz prošlosti koja muče odnose naše dvije države.