Rusi su prije nas bili Evropa i u Evropi, i prije i poslije ratova s Evropljanima

Piše: Goran Danilović

Obrijani brkovi
u poslednji čas.

Da smo katkad malo odmjereniji nekad bismo postali i mudriji, ali, avaj!

Spajić podsjeti juče DPS da su onomad imali prisne odnose sa Putinom i Jedinstvenom Rusijom, da su im se čak bili i obećali, a DPS prst u grlo da odbrani svoju „neukaljanu čast“! Onda i iz PES-a, osokoljeni premijerovim ktitikama na račun „moskovskog režima“, udariše po Putinu kao da nam je u komšiluku pa nam ometa evro integracije!

To je, međutim, beskrajno glupa politika jer kod lukavih Evropljana izmisle, ako je već nema, kakvu god prorusku partiju, naravno, „za ne daj Bože“ i za „moglo bi valjati“.

Rusi su prije nas bili Evropa i u Evropi, i to prije i poslije međusobnih ratova sa Evropljanima.
Sve je to uzaludno jer mi ne bi bili mi kada ne bismo ušiljili rabotu na onoga koji nam je najviše valjao.

Mnogi poslanici dokazuju se Briselu tako što kidišu na Rusiju; scena je najsličnija onoj kada u opštoj tuči na seoskom vašaru dvojica najmanjih hoće sve da „pokolju“, a na kraju ih žene, raspamećene jurnjavom, potjeraju kući.

Ničega državničkog i otmenog nema u politici priskakivanje na mobu onima koji se lako mire, a nas ne pitaju ništa ni prije ni poslije svađe.
Posebno DPS nema razloga da se duri jer od osnivanja do danas ne postoji međunarodna i regionalna politika za koju nijesu bili, ili potom nijesu bili protiv.

Nemam volje da ih redom i potanko podsjećam, a i činjenice ne treba dokazivati. Uostalom, iz Rusije (ili preko Rusije) isporučili su nam Josipa Broza, kojega DPS i mrtvog voli većim žarom nego živog Mila. A kada smo već kod živih moramo reći da su Putin i Deripaska učinili više za nezavisnost Crne Gore nego sva dijaspora od Detroita do Luksemburga i, pride, cijeli današnji Klub poslanika najjače opozicione partije. Zaboravili su to ovi iz DPS-a, ali Rusi nijesu.

Uostalom, Roćen je čekajući rasplet i konačno odustajanje od Kremlja, u ozbiljnim godinama, i tek u posljednji čas, obrijao brkove.
Milan Knežević je juče rekao da u Crnoj Gori, „uz trojanske konje Rusije“, o kojima sve zna Andrija Nikolić, treba razobličiti NATO magarce. Neće to biti lak posao uzme li se u obzir da su današnji magarci listom bili ruski konji trojanci.

Preteče današnjih politika, najprije crveni revolicionari, prvo su ubijali one koji su protiv Moskve, a koju godinu potom, mučili i ubijali one svoje koji su bili za nju;
u oba slučaja ubijali su i jedne i druge ponajviše ruskim naouraženjem – samo su maljevi i žice bili domaće proizvodnje.

Zanimljivo je da naše šiljdžije u pravilnim istoriskim razmacima postaju šaljivdžije; kunu se i lažu da nikad nijesu voljeli Ruse, čim koji drugo faktor otvori „zadnja vrata“ nudeći toplo mjesto za njihovu iskrenu pripadnost i patriotizam.

Zanimljivo je i da nama, dokazanim demokratama, „naviklim“ na međusobnu toleranciju i respekt, najviše smeta ovovremena ruska diktatura?
Istovremeno, „principijelno“ prećutimo krvavo stradanje Gaze, a ministar Ibrahimović osudi Iran zato što se brani. Stegnemo, gdje god, ruku liderima Arabijskog poluostrva, Bliskog Istoka, Istoka, i redom sve do jednopartijske Kine, ali nikako da oprostimo Rusima što im je demokratija atipična i Putinu „što je diktator“?

Do juče Putin je bio rado viđen gost na cijelom Zapadu, a onda, onda kada je odlučio da njihovim metodama zaštiti ruski interes, postao je „nemilosrdni koljač“!
I niko od ovog licemjernog svijeta nikako da objasni kako je Kosovo* moglo da proglasi nezavisnost od Srbije, a da to ne mogu da urade Krim i Dombas? I niko više ne oplakuje grobove par desetina hiljada djece u Gazi, ali brine o „otetoj“ djeci iz Ukrajine?

Nikoga nije briga za djecu Irana ali se ispituju prava manjinskih grupa u Kini.

Svi su protiv Fica i Orbana zato što štite svoje zemlje – vlastitu industriju, i traže rusku naftu, a ovi drugi brane Evropu od Rusa, a jedva čekaju da sr ponovo prilljuče na ruski naštovod ili popenju na ruski tanker.

Kada se na kraju veliki izmire, kada nađu računicu i ponovo podijele svijet, mi zlosrećni ćemo tvrditi da smo oduvijek znali i bili na pravoj strani istorije, da smo dali ključni doprinos pobjedi nad tiranijom. Kako bismo se dokazali, kao pobjednici, strijeljaćemo nešto omladine, sveštenstva, intelektualaca i sljedećih pola vijeka besomučno lagati kako smo bili heroji i najbolji majčini sinovi ikad.

Ozbiljni političari ne podešavaju svoje politike prema ludilu ekstremista nego prema pameti umjerenih ljudi.
Naši „majčini sinovi“ , ne umiju da se prilagode svijetu i puste da se veliki razračunaju. Ne, naš specijalitet je da jurimo izdajnike i da ih žrtvoprinosimo kakvoj sili. Uglavnom, Bog se našali sa nama, pa se svako malo izvinjavamo istoku ili zapadu.

Logika brkatog kokošinjca je naš usud;
rano liježemo,
a kasno se brijemo.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)