RINGE RINGE RAJA

Piše Emilo Labudović

Naš (ovo, osim semantički, nikako nije prisvojna zamjenica, jer „naš“ niti je kad bio niti će kad biti) predsjednik države, s vremena na vrijeme, umije da pogodi a da toga uopšte nije svjestan. Najnoviji od njegovih jezičkih „bisera“, da će se „do istrebljenja boriti protiv svih vidova kriminala i protiv svakog kriminalca u Crnoj Gori“ nasmijala je ovdašnju javnost, a neki šeret izjavu je protumačio kao „najavu samoubistva“! Ipak, jedan skorašnji predsjednikov „izlet“ u riznicu srpskog jezika, mada ga oficijelno ne priznaje, nezasluženo je prošao nezapažen. Ili, nezapažen u mjeri dubine značenja koja pažljivijem analitičaru sigurno ne bi promakla.

„Crnoj Gori je potrebna ozbiljna vlast, a ne ringe ringe raja politika“, izjavio je predsjednik države nam, aludirajući na ustavno – političko zamešateljstvo u koje se, zajedno sa ostalim akterima crnogorske političke scene, upleo pokušavajući da sebe i ostale ubijedi kako je i dalje „kalif nad kalifima“. Da ne dolazi od njega, ova bi asocijacija bila pun pogodak i mogla bi da „pokrije“ tomove i tomove analiza aktuelnog političkog trenutka u državi. Jer, naša politička scena zaista liči na dvorište iza zgrade u kojem djeca pokušavaju da organizuju koliko toliko smislenu društvenu igru. Ko sa kim, a ko protiv koga, da li „između dvije vatre“ ili „trule kobile“, klikera ili žmurke, uz sveopštu graju i medijsko guslanje o zaslugama na sve strane. I taman kad se učini da je igra dogovorena, poljana podijeljenja a timovi kompletirani, onaj koji samo treba da dobaci loptu opet sve pobrka i zamrsi. Pa sve onda jovo nanovo, uz ubadanje prstima u oči, rasturanje starih i sklapanje novih timova, prijetnje i inat na kojem teško da bi i djeca toliko insistirala.

„Ringe ringe raja“, kultna dječja pjesmica – razbrajalica, nastala je u Engleskoj još u XVII vijeku, u vrijeme haranja kuge koja je kosila sve redom, djecu pogotovo, i imala je veoma zlokoban tekst. Vremenom, prepjevavana je na razne jezike i tek u savremenom dobu dobila je današnju, vedriju, formu, sa jajima, čika – Pajom, mućkom i čučanjem. Mada u suštini bezazlena i prilično organizovana, ova dječja igra teško da je mogla, makar naslovom i početnim stihovima, inspirisati predsjednika da je upotrijebi kao metaforu za političke prilike u kojima je on onaj koji organizuje haos. Jezički čistunci bi rekli da je ovo stilska antiteza, dozvoljena samo u literaturi, jer haos podrazumijeva izostanak reda i organzacije, ali u društvenoj praksi haos se često organizuje da bi sakrio pravo stanje stvari i onemogućio da se „voda izbistri i talog padne na to. A predsjednik je majstor za stvaranje haosa i dirigovanje njime.

Nijesam siguran koliko je predsjednik duboko pronikao u simboliku „ringe ringe raja“, osim što mu se, oskudnom u leksici i tankom u načitanosti, ovaj pesmuljak javio kao reminiscencija na doba djetinjsta, doba kada su njegove „detinjarije“ koštale samo njega. A da je, kao što nije, krenuo korak dalje, ako ne u tumačenje a ono makar u razbrajanje, došao bi do stihova „jedno jaje muć, a mi djeca ćuć“! I tek bi tada njegova alegorijska asocijacija dobila puni smisao.
Jer, ako išta, našom političkom igrom već decenijama rukovodi jedno „jaje“ iz kojeg nikako da se izleže labud. Pa čak ni ružno pače, jer se pokazalo da je „jaje muć“, odnosno – nepatvoreni mućak!!! I to je, da se poslužim predsjednikovm vokabularom, „neupitno“ i da mu još dodam i floskulu njegovog vjernog sluge, tajnovidca iz Bajramovice, „daleko od najudaljenije sumnje“!

Svakako, naš problem i nije toliko u mućku, dešava se to i u najboljim leglima, problem je što taj inicijalni mućak vremenom pokvari čitavu korpu jaja. Ali, to se vrlo jednostavno rešava. Svaka domaćica zna gdje je mjesto mućku i, prije njegov smarad ošteti ostala jaja, zavitla ga u smeće. Na žalost, izgleda da mi kao društvo još nijesmo ovladali tom prostom tehnikom uklanjanja mućka na vrijeme, pa njegova pokvarenost, poguban uticaj i nesnošljivi smrad svakojakih nepočinstava već više od tri decenije truju naš životni prostor. Budimo pošteni prema sebi, pjesmicu otpjevajmo do kraja i priznajmo: i pored toga što smo ustanovili stanje jajeta, mi smo i dalje ona „djeca ćuć“! Čučimo, trpimo, dišemo na škrge, gladujemo, svađamo se, mrzimo se i … ništa. Kurteša u grad, kurteša iz grada, rekao bi naš narod, i – čučnuo!
A dok mi čučimo, mućkovi se množe, pa se tako svakodnevno uvjeravamo da su i ona jaja u koja smo se uzdalu još i gora. Tako se ovih dana pokazalo da i oni koji nam uši oglodaše borbom protiv šverca cigareta i koji, malo – malo, pa po Nikšiću javno spaljuju švercovane „boksove“, potajno kurnjave plijen i pretvaraju ga u milione evra zarade. A dok ga oni potajno puše, mi smo ga, do jednog, javno popušili!

Ringe, ringe raja… a mi samo „ćuć“! A Paje ni na vidiku da pokupi mućkove i pospremi u kokošinjcu.