RIJEČ

Piše: Emilo Labudović

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ. Ona bijaše u početku u Boga. Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo“! (Jovan , glava prva)

„Riječ je najmanja jedinica jezika koja nosi značenje i ima fonetsku vrijednost“, glasi definicija ovog pojma, temeljne jedinice svakog jezika. Jedinice kojom se sve definiše i objašnjava, cigle kojom su zidane najveće umotvorine jednog naroda, njegove istorije i trajanja.

Riječ je sve, i sve je riječ, moglo bi se na savremeniji način „prevesti“ i sažeti prvo poglavlje Jevanđelja po Svetom Jovanu. Ili zaključiti da je riječ, od Boga čovjeku darovana, ono što ga je izdvojilo iz životinjskog stada i učinilo pastirom. Stoga je riječ, koja je njegovana, ukrašavana i čuvana, najdragocjenije biserje u riznicama svih civilizacija.

Riječi ima ovakvih i onakvih, a i svakakvih, i nije u sve njih udahnuta dobrota, ljepota, poštovanje izgovorenog i samopoštovanje onog koji govori. Otuda i ona narodna da nije svaka riječ za svakoga i da za riječ nije svako mjesto i svako vrijeme. Osim samo u jednoj situaciji: kad je riječ – ISTINA. Jer , istini je mjesto uvijek i na svakom mjestu, bez obzira na posledice koje sobom nosi. A često je gorčija od čemera, otrovnija od ujeda poskoka, opasnija od snajpera, ali jedina je koja oslobađa. Spolja i iznutra. Ali, nije svakome dato da nosi i govori riječi istine, da bude njena žrtva i, nerijetko, njen tragičar.

Postoje mjesta i postoji vrijeme kada je riječ sveprisutna, gromoglasna i obavezujuća. Ovih dana to mjesto i to vrijeme bila je zgrada Ujedinjenih nacija i redovna Godišnja skupština ove zajednice svetskih država. Sa govornice, u aulama, na banketim, tajnim sastancima, pred kamerama i iza njih, prosuto je toliko riječi da bi se njima mogla ispisati godišnja produkcija svjetske književnosti. Ali , jedan broj njih nije dostojan literature, druge su izvjetrile tek što su izgovorene, treće su ostale i zadugo će biti tajna… i samo rijetka obraćanja i izjave zavrijedile su da budu pamćene i prepričavane. U Njujorku se tom prilikom čula i riječ sa ovih prostora. Javno , i iza kulisa. I obje su izgovorene sa vrha, sa adrese koja obavezuje. Izgovorili su ih predsjednici Srbije i Crne Gore.

Ono što je javno, direktno i bez uvijanja, u lice licemjerima, izgovorio predsjednik Srbije je, po opštoj ocjeni, ISTINA koja se odavno nije čula sa te govornice i u onoj plenarnoj sali. Bila je to ISTINA o laži kojom moćnici kriju i pravdaju neviđeni pritisak i nepravdu prema jednoj slobodnoj zemlji i njenom narodu. „Popu pop, a bobu bob“, rekao bi naš narod. Mislim da je predsjednik Srbije tog momenta bio svjestan da ta riječ neće promijeniti ni svijet ni olakšati položaj, njegov, njegove zemlje i njegovog naroda, ali je bio još svjesniji težine riječi koje izgovara i dubine istine koju su nosile. I obaveze da čuva i svoj i ugled zemlje u čije je ime besjedio. I rekao je riječi za pamćenje.

Predsjednik Crne Gore je, ako se računa samo ono što je izrekao javno, sa govornice, bio u ravnoteži tipa: izgovori puno, a ne kaži ništa. Ali , ako je vjerovati njegovim domaćinima, on je, iza zatvorenih vrata, izgovorio samo jednu: „shvatio sam“! A to, „shvatio sam“ bilo je apsolutno suprotno onome što je predsjednik Crne Gore rekao sa govornice i onome što danima govori za potrebe domaće javnosti. A riječ, makar sa te adrese, ne bi smjela da ima dva lica. U suprotnom nije ona na kojoj je „sazdano sve što je sazdano“.
Vjerovatno će neki reći da je ovaj osvrt politički i navijački, ali, ovo je samo omaž onom glasu koji sam, mada s ogromnom dozom sumnje, ipak pridodao izboru „našega“ predsjednika. Omaž ISTINI, koja nas jedino može izbaviti. I RIJEČI koja je od Boga data, i Bogu je ravna. Ali , očigledno, nije data svakome i nije za svakoga. Šteta, jer naš narod kaže da se čovjek, za razliku od vola, veže za riječ.