Režim trenira silu nad imovinom SPC u Andrijevici!

Srpska Pravoslavna Crkvena opština Andrijevica se, nakon novih pokušaja (događaj od 31. jula 2020) crnogorskih i andrijevičkih političkih vlasti da naruše društveni mir koji vlada među pravoslavnim narodom, odlučuje da javnost obavijesti o činjenicama, koje su važne radi razjašnjenja pravne i faktičke situacije u vezi građevinskih radova koje bi Opština Andrijevica da izvodi na ogradi i u porti oko Crkve Svetog Arhangela Mihaila, na Knjaževcu.

Naime, hronološki posmatrano situacija je sljedeća: Opština Andrijevica je naložila izradu projekta za izvođenje radova i, kako kažu, uređenje dvorišta (porte) oko Crkve Svetog Arhangela Mihaila, na Knjaževcu, te je za tu svrhu i namjenu od Direkcije javnih radova CG zahtijevala novčana sredstva, koja su joj, kako tvrde, odobrena, pa je Opština otišla i korak dalje, te je odabrala i izvođača radova. Međutim, sve to činjeno je bez znanja i saglasnosti jedinog vlasnika nepokretosti na kojima imenovani subjekti žele da izvode građevinske radove, odnosno sve je činjeno bez znanja nadležne episkopije SPC.

Onog trena kad su sve tri pomenute strane došle do saznanja da je crkvena imovina – crkvena, i da nije u vlasništvu onoga kome po Zakonu o slobodi vjeroispovijesti teže da pripadne, kod spomenutog tria se javilo i shvatanje, Ustavom i Zakonom države Crne Gore uslovljeno, da je nužno imati pisanu saglasnost vlasnika nepokretnosti da bi se na vlasnikovoj (u ovom slučaju crkvenoj) imovini mogli izvoditi bilo kakvi građevinski radovi.

I da bude do kraja jasno, SPC Opštini Andrijevica ne bi uskratila odobrenje za radove (iako je sve planirano i rađeno bez znanja i mimo saglasnosti nadležnih crkvenih predstavnika), da se opštinski predstavnici i predstavnici područne jedinice katastra nepokretnosti u Andrijevici nijesu počeli baviti Zakonom o slobodi vjeroispovijesti i tretiranjem crkvene svojine kao imovine koju SPC ima samo na korišćenje, a nikako u svojini. I ovdje dolazimo do momenta kada je nužno pojasniti javnosti, ali prevashodno područnoj jedinici državnog katastra u Andrijevici, da je, shodno čl. 419 st. 1 i čl. 420 st. 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, katastar nepokretnosti dužan (!) da na zahtjev vlasnika nepokretnosti upisano „pravo korišćenja“ konvertuje u „pravo svojine“, jer je „korišćenje“, kao pravni institut, relikt socijalističkog poimanja vlasništva, koje, od 2009. godine (kao godine usvajanja i stupanja na snagu citiranog Zakona o svojinsko-pravnim odnosima), ne može egzistirati u katastarskim evidencijama, a posebno u slučaju kad se na zemljištu nalazi i objekat na kojem je vlasnik zemljišta upisan kao nosilac „prava svojine“, što je slučaj sa crkvom na Knjaževcu.

Ovakve stavove ne gaji crkva tek tako, već se, dakle, poziva na Ustav Crne Gore (po kojem je svojina zajemčena), kao i na citirane odredbe Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (kao temeljnom zakonu koji reguliše imovinsko-pravna pitanja i odnose u Crnoj Gori), ali se Crkva pred andrijevičkim katastrom pozvala i na načelni pravni stav Vrhovog suda Crne Gore (Presuda Uvp br. 112/2017 od 18. 05. 2017. godine), u kojem je decidirano ovakva pravna i činjenična situacija presuđena na sljedeći način: „Ispunjeni su uslovi da se umjesto prava korišćenja upiše pravo svojine ako je lice koje je podnijelo zahtjev za promjenu upisa upisano kao nosilac prava korišćenja na tim nepokretnostima“, sa kojim stavom je Crkva upoznala andrijevički katastar nepokretnosti.

Međutim, i pored činjenice da je pravna situacija u pogledu crkve na Knjaževcu jasna i „čista kao suza“, načelnica andrijevičkog katastra se potrudila da bude prvi službenik u Crnoj Gori koji će početi da primjenjuje Zakon o slobodi vjeroispovijesti, i to po nezakonitoj proceduri. Naime, u cijeli postupak je uključila Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore (iako Crkvi, kao jedinom vlasniku, nije obrazloženo na osnovu kojeg zakona je to učinjeno) i od njega tražila „izjašnjenje“, a posebno u odnosu na to da shodno čl. 62 Zakona o slobodi vjeroispovijesti crkvenu imovinu treba nacionalizovati (podržaviti)! Iako crkvi službenica andrijevičkog katastra (koja je, ujedno i načelnica ovog Vladinog organa) nije umjela pojasniti koji član i kojeg zakona je nju ovlastio da u ovoj pravnoj stvari, u odnosu na Crkvu Svetog Arhangela Mihaila na Knjaževcu, počne sa primjenom spornog (neustavnog i diskriminatornog) Zakona o slobodi vjeroispovijesti, ista se ipak nije ustručavala da u primjeni zakona (u vezi kojeg, čak, podzakonski akti za primjenu još uvijek nijesu ni donijeti) bude prva u Crnoj Gori! I gdje se to dešava – u Vasojevićima!

Dakle, državni organi (andrijevički katastar i Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa) najgrublje (i to na nezakonit način) ugrožavaju pravo svojine koje SPC ima na Crkvi Svetog Arhangela Mihaila, na Knjaževcu, kao i na zemljištu oko crkve, i to na način što pokušavaju crkvenu imovinu nacionalizovati, odnosno primijeniti čl. 62 Zakona o slobodi vjeroispovijesti! Sve se to dešava u jeku Vladinih glasova kako pokazuje „dobru namjeru prema SPC“ i kako „nema pretenzija na crkvenu imovinu“!

Prednjim ukazujemo na opravdanost postupanja pravoslavnog naroda u Andrijevici i njegovog nepristajanja na to da se crkvena imovina faktički ili pravno ugrožava, a posebno da se bilo šta preduzima u odnosu na istu bez pisane saglasnosti SPC, kao jedinog i isključivog vlasnika.

Svako istrajavanje aktuelnih lokalnih i državnih vlasti u primjeni Zakona o slobodi vjeroispovijesti (kako u Andrijevici, tako i drugdje) predstavlja samo doprinos obesmišljavanju tzv. spremnosti crnogorskih vlasti da garantuje i očuva elementarna ljudska prava, u koja spada i pravo na mirno uživanje imovine.