Piše: Vladimir Đukanović
Imali su sve, sada nemaju ništa. Oni su tipičan primer čuvene narodne kletve – „Da bogda imao, pa nemao.” Mnogi kažu da je to najgora kletva koja se prema nekom može uputiti, a tzv. studente izgleda da je neko baš mnogo prokleo. Od junaka koji su digli, tobože, pobunu protiv lošeg sistema i koji su na tacni imali serviranu pobedu okupivši onoliki narod 15. marta, došli su do faze da narod ne može očima da ih vidi i da je jedva dočekao reakciju policije prema njima. Za tako kratko vreme sa neslućenih visina u koje su bili vinuti, pali su u kaljugu da se valjaju kao u svinjcu. Sve zahvaljujući bahatosti, aroganciji, politici izopštenja koju su promovisali, nipodaštavanju onih koji drugačije misle.
Posle sedam meseci i definitivne propasti njihove revolucije, kojoj je kraj nekako simbolično na Vidovdan sviran, mnogi od njih bi trebalo da stave prst na čelo i da se zapitaju – šta nam je sve ovo trebalo? Vlast naravno da ne bi trebalo da slavi pobedu, jer ogromno nezadovoljstvo naroda koje je postojalo krajem prošle i početkom ove godine još uvek postoji. Ono je samo sada duplirano time što je taj nezadovoljni narod dodatno razočaran i u tzv. studente, pa je samim tim revolt kod tih ljudi još izraženiji. Zato bi vlast morala da proba da pronađe nekako put do tih ljudi i da sa njima otvori dijalog.
S druge strane, sve ono što je vlast ignorisala, a to je užasno rovarenje unutar sistema, jer ova revolucija je pokrenuta od državnog sektora i prilično dobrostojećeg sveta, moraće hitno da se reši. Hitno novi zakoni, novi koncept visokog obrazovanja, pravosuđa, rada kulturnih ustanova… Mnogo posla ima.
No, vratimo se na tzv. studente. Efekat njihove revolucije neće biti nikakav. Osim što će mnogi dobiti krivične ili prekršajne sankcije, na grbači će imati i gnev kolega kojima su uništili godinu studiranja, ali i gnev velikog dela profesora koji nisu želeli da im se institucije u kojima rade tako razore. Žalosno će biti ako se izvuku od odgovornosti dekani i profesori koji su potpaljivali vatru i koji su gurnuli studente da blokiraju fakultete. To bi bila vrhunska nepravda, jer besmisleno je da odgovara mladi studentski buntovnik, a da zatvor ne omiriše rektor Đokić.
No, kako revolucija jede svoju decu, konkretno u našem slučaju moramo da budemo svesni da je ova revolucija potpuno smazala njenu decu, te stoga mi je nekako više nego očigledno da će gomila njih, zabludelih, imati prilično bolno otrežnjenje. To se zove sazrevanje. Zato i kroz ovaj tekst autor apeluje na državu da ne bude rigorozna prema tim mladim ljudima, osim ako nisu činili neko enormno nasilje. Buntovni, mislili su da mogu da menjaju svet, da se sve oko njih vrti, dok su zapravo prstima vrteli oni koji su ih terali da kao pešadija ginu za njihove političke interese.
Sada kada je sve gotovo moći će o tome vrlo otvoreno da se govori. Baš zbog te činjenice, sramota bi bilo da oni koji su koristili te mlade ljude ostanu da rade na našim univerzitetima. Za njih jednostavno više ne sme da bude mesta, te ako i bude odgovornosti, a o tome je i predsednik države govorio da dolazi vreme odgovornosti, dekani i profesori bi morali najviše da odgovaraju. Prema njima nikakve milosti ne bi smelo da bude i bila bi prava nepravda da revolucija smaže njenu decu, a da njeni idejni tvorci ostanu neokrnjeni.
Sedam meseci su razarali naše obrazovne institucije, premlaćivali su ljude, razarali su ekonomiju, iživljavali se i bahatili misleći da će kraj zaista biti kada oni kažu da je kraj. Nisu razumeli da je država ta koja je ipak mnogo jača, te im je uz minimalnu upotrebu sile morala to i da pokaže. Tako da je kraj bio kada je država odlučila da kraj svira. Revolucija je propala, ali je pojela svoju decu.
Bilo je to 28. juna o Vidovdanu, leta Gospodnjeg, 2025. godine.
(Politika)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
