Revanšizam i sujeta i ambasade doveli su Spajićevu vladu u ćorsokak

Piše: Perica Đaković

I dalje od 44. Vlade Crne Gore ništa. Razlog što nijesmo dobili brzu i stabilnu političku vladu sličan je kao kod izbora 42. vlade 2020. godine. I tada i sad javnost je mislila da je formiranje vlade dječija igra, jer politički je sve bilo jasno.

Znalo se ko su pobjednici i ko bi trebalo da je sačinjava. Ali i tada i sada, u kadriranje se uključio takozvani spoljni faktor, ili da prevedem, ambasade u Podgorici, i to ovoga puta kod Spajića mnogo transparentije nego kod profesora Zdravka. Tada je to mnogo bilo uvijeno kroz priču prvo o ekspertskoj, a potom kroz „apostolsku“ vladu. Što bi narod rekao „da se vlasi ne dosjete“.

Sada je taj uticaj mnogo direktniji i bez skrivanja. Zar nije sam njemački ambasador izjavio da se svakodnevno viđa sa mandatarom, a zli jezici prenosili kako je bio čak i preglasan u direktnom prenošenju poruka ko može a ko ne u vladu. Jasne poruke stizale su i od drugih ambasadora Kvinte, a najasniji i najglasniji bio je Gabrijel Eskobar, da srpsko-ruski faktor predstavljen kroz ZBCG nije poželjan koalicioni partner!? Uzalud su lideri ZBCG, kao i svi pregovarači, prihvatili Spajićevih 10 principa, a što je značilo da CG ostaje na evro-atlanskom putu, da se sve eventualne političke razlike zamrzavaju. To nije bilo dovoljno, jer u stvari pokazalo se da je sve ranije bilo režirano (jedan od lidera PES-a gos. Milović je nespretno u jednoj izjavi rekao da je njihov stav bio da DPS i DF neće biti dio nove vlade). Drugim riječima, mandatar je pored političke nespretnosti, pokazao i nedozvoljenu dozu revanšizma i političke sujete.

Ura i Dritan su morali platiti cijenu Do Kvon afere, a Spajić ZBCG-u nije mogao da oprosti njegovo skidanje sa liste predsjedničkog kandidata iako je sam sebe doveo u tu poziciju (dvojno državljanstvo, imovina u Beogradu na vodi, i da ne nabrajamo). Mandatar je morao znati, ako to nisu već znali u ambasadama Kvinte, da narod ne želi podršku dojučerašnjih DPS koalicionih partnera koji su jasno bili protiv njegovog potpredsjednika stranke na predsjedničkim izborima. Ako je Spajić, zbog nekih interesa, to zaboravio i oprostio, narod (glasači) to nije, pa ni najbliži mandatarov koalicioni partner Demokrate, ali i sami poslanici PES-a i dio njihovih koalicionih partnera. Javno su rekli da ne žele podršku poslanika SD-a, Zenke, i vjerovatno HGI-ja i Liberalne partije. Za sada još razmišljaju i vagaju u SNP-u, CIVIS-u, Novskoj listi.

Sve to dovelo je do podatka da je mandatar ispod potrebne podrške od 41 poslanika. Potvrdio je to i on sam na indirektan način u obraćanju medijima nakon sastanka sa ambasadorima, uz konstataciju da vremena još ima. Dakle. računa na drugo poluvrijeme, a možda i na pomoć predsjednika nakon njegovog povratka iz Njujorka. Sad sva javnost očekuje stav Milatovića, da li je zadržao svoj princip i stav o stranom nemiješanju koji je imao i javno iznio prije puta za SAD.

U iščekivanju njegovog javnog istupa i poruka narodu Crne Gore, prisjetih se one pjesmice lakih nota koju smo svi uz gitare pjevali „Vratio se Šime, gdje je bia, da je bia, lipo mu je bilo“. Ovo bi se moglo odnositi i na premijera u tehničkom manadatu Abazovića, koji je istina imao više nastupa, kako se to u politici kaže, na marginama događaja.

I dok pjevušimo tu pjesmicu laganih nota narod ipak misli da iz ovog Spajićevog ćorsokaka najpošteniji izlaz mogu biti ili izbori, ili restart samih pregovora, ali ovoga puta od strane samog mandatara mnogo transparentniji.