Razgovori, dogovori, pregovori i drugi demoni!
Gdje leži objektivna snaga? U procentima ili – u pameti? Da li postoji nada da sjednemo i razgovaramo u korist života svih nas, ili to umijemo samo u korist svog interesa.
Manjina, većina – CJELINA!
Umijemo li i možemo li mi to?
U iščekivanju novog početka, gorimo na ovom julskom suncu, gubimo tečnost i splašnjavamo do evo 56%. Nastavili se ovako, teško da će nas bilo kakva infuzija i reanimacija popraviti…
Isti kadar treći put. Hajde da pokušamo…
Prvo da riješimo osnovna pitanja svih pitanja – interesuje li nas naša Država, kao zajednički uzvišeni i javni interes, ili pojedinacna i kolektivna moć i samo svoj interes.
Ima li smisla imati moć i privilegiju – a izgubiti i upropastiti ovu (svoju) državu?
Gdje leži objektivna snaga? U procentima ili – u pameti?
Šta ‘plete’ pletenicu pameti? Samo škola i diplome, ili životno znanje i iskustvo? Ili možda oboje zajedno i sinergično?
Umijemo li da za trenutak zastanemo i pogledamo šta je naša stvarnost?
Veliki prasak se desio, duh je izašao iz boce. Energija i strast su uveliko nadvisile smisao i logiku, pa smo dobili oblik i ponašanje Braunovih čestica – u velikoj želji i raspaljenoj energiji počeli smo da se previše sudaramo i, normalno, rezultati su takvi kakvi jesu. Jesu li mogli biti bolji – jesu. Jesu li mogli biti gori – jesu. Želje su očigledno bile jedno, a mogućnosti nešto drugo. Ako imamo zamjerke kažimo, zbog čega i zbog koga? Deklarativno jasni, a u realizaciji netačni i nejasni, skoro pa konfuzni.
Punih agendi u kojim fali pola slova, širokog vidika, a kratkovidi, spremni za komponovanje simfonije, ali lično bez sluha i talenta, sa kičicom i platnom ispred sebe, ali bez inspiracije u sebi…
Eeee, teško da se tako može…
U jurišu i ofanzivi možda dominira ‘estrus’, ali u strategiji definitivne odbrane, ili pobjede, prednjači umnogome ‘ratio’!
Kako u Crnoj Gori ove dvije komponente staviti pod jednu zastavu.
Dok su jedni obuzeti likom u ogledalu i ličnim promocijama, drugi su tjeskobni posmatrajući tuđe emocije.
Dok jedni žive u ubjeđenju da je njihovo dobro dovoljno da i drugima bude dobro, dotle drugi strepe nad tuđim dobrom, znajući da bez toga ni njima lično neće biti dobro.
Dok jednima djeca oblijeću svijet u potrazi za znanjem, srećom i normalnim mirom, dotle drugima djeca ‘odrađuju’ Crnu Goru bijelim, žutim i oružjem…
Jedni nemaju da plate mjesečnu apanažu svojoj djeci na školovanju, drugi se ‘gađu’ stotinama hiljada i milionima da svoje mezimce izvuku iz škole života zvane “Spuž”!
Da li postoji nada da sjednemo i razgovaramo u korist života svih nas, ili to umijemo samo u korist svog interesa.
Frojd kaže: ‘Zrelost direktno korelira sa sposobnošću odlaganja užitka’. Po tome mi smo ili prezreli, jer užitka nigdje na vidiku, ili smo potpuno nezreli, pa i ne znamo sta je to užitak. Ali ta ista zrelost dolazi ‘ruku pod ruku’ sa iskustvom. Zbog toga jedan poznati evropski klasik kaže: ‘Iskustvo je jedan od najljepših darova života, ali ima jednu veliku manu – obično dolazi kasno’.
Koliko mi kasnimo i koliko smo namjerni tek da kasnimo, ko zna.
A možda bismo saznali onda kada bismo sjeli i mirno, bez zajapurenosti i pretjeranih emocija, dakle razumno i razgovjetno porazgovarali o svemu rečenom i mnogo čemu nerečenom što čini naš život nasušni, koji na kraju ipak moramo ovdje i zajedno provesti.
Učinimo sve što je do nas da ga napravimo lakšim i ljepšim i sebi i ljudima oko sebe, to jest svima nama…
Autor je predsjednik CIVIS-a