Ranko opet među nama

Piše: Emilo Labudović

„O, Boga mi, nije umro Rade, nije umro no se ućuto“! Ko se, makar i nauzgred, susreo sa narodnom epikom, upamtio je ove stihove i iskušenja koja je sve veliki junak Mali Radojica morao da prevlada da bi se, kao tobožnji mrtvac, spasio iz ropstva Bećiraginice. Doduše, vrela slovenska krv nije odoljela da ne trepne okom dok je oko njega zanosno plesala „lijepa Hajkuna“, ali ni Hajkuna nije odoljela njegovoj muškoj snazi i ljepoti pa ga je pokrila velom.

Čitalac se već sigurno pita kakve veze ova digresija ima sa ličnošću iz naslova, ali, mada „pomenuti“ ni po jednoj karakternoj crti nije ni do koljena junaku iz narodne pjesme, ima nešto što ih čini uporednim. Dakle, lik iz naslova je Ranko Krivokapić, donedavno lider SDP i visoki državni funkcioner koji je, bar se tako mislilo, sa turbulencijama i podjelama u svojoj stranci i tridesetavgustovskim promjenama, sišao sa javne političke scene i otišao u penziju. Doduše, Radža od Montenegra je i pokušao da predribla zakon i sebi pribavi onu najvišu, državnu, ali je ubrzo uhvaćen sa prstima u pekmezu pa je morao da se zadovolji onom redovnom. I tada se pretpostavilo da je njegovo bilo i prošlo. Ali, avaj, „nije umro Rade, nije umro no se ućutao“!

Vijest da ga je ministar vanjskih poslova, Ibrahimović, politički vaskrsao i uveo u svoj kabinet, začudila je mnoge. „Blago iznenađenima“, rekao bi Matija Bećković. Jer Rankovo izbjeglištvo iz politike, naravno ako se ne računa onaj njegov krakati „stipldžez“ po cetinjskom trgu dok je čekao Patrijarha, bilo je samo privremna mimikrija i sklanjanje dok se bura promjena ne stiša. Ali, iole dublja analiza postavgustovskog stanja u Crnoj Gori potvrdila bi da Rankovo ne da nije minulo, već ni da zadugo i neće.

Površna istoriografija novijih dešavanja u Crnoj Gori često sve pripisuje „kralju iz Rastoka“, Milu Đukanoviću, previđajući da je Milo samo udarao pečat na gotove projekte novog državnog, etničkog i kulturološkog profilisanja Crne Gore. U svjetskoj istoriji su poznati brojni primjeri „ljudi iz sjenke“ koji su stvarali ambijent i rešenja kojima je „glavni“ samo dodavao svoje ime i harizmu, da bi lakše bila prihvaćena i progutana. Hitler – Gebelsa, Staljin – Beriju, Tito – Kardelja, a Milo Sveta (u početku) a onda Ranka sve do kraja.

I dok je Mila u karijeri uglavnom interesovali apsolutna vlast i namicanje novca kriminalnim švercom svega i svačega, Ranko je cijelog sebe uložio u stvaranje nove države koja bi napravila apsolutni diskontinuitet sa svime što je nekada bila. Pri tome se nešto mora i priznati: Ranko Krivokapić je jedan od najsposobnijih novijih političara, ne samo Crne Gore. I dok je Milo barjačio po Crnoj Gori, mijenjajući kape i uvjerenja po potrebi, Ranko je predano radio na osmišljavanju i kreaciji Crne Gore kao privatnog feuda, svjetlosnim godinama udaljenog od Crne Gore Petrovića, Marka Miljanova, Svetog Save i svih drugih njenih utemeljitelja.

Da se ne zaboravi, nije Milo nego Ranko osmislio ključna ustavna rešenja koja su Crnu Goru zaključala u tamnicu ustašoidnog separatizma i novocrnogorskog nacionalizma, u mnogim segmentima bliskog najrigidnijem fašizmu. NJegova i njegovog ideologa Sekule Drljevića je i himna, na čijem intoniranju pola Crne Gore – sjedi. Rankova je i zastava. Rankova je sintagma da je SPC „crkva strane države“ i samim tim nedobrodošla u Crnoj Gori, što je Milu otvorilo prostor da smišlja novu crkvu i njene nove vjernike. Ranko je srpskom, svom maternjem jeziku, jeziku kojim se opismenila vascijela Crna Gora i kojim i dalje govori njena ubjedljiva većina, odredio poziciju izvan ustavnosti. Ranko je okupirao i prisvojio Lovćen i isturio junačke grudi da se na njega ne vrati Radev grob u kapeli.

I da ne nabrajam, Ranko je duhovni otac svega što je Crnu Goru učinilo neprijateljem sebi samoj i svemu što je bila i što istinski jeste. A „kralj iz Rastoka“, omamljen mirisom duvana, heroina i miliona, samo ga je tapšao po ramenima i udarao državni pečat na sve njegove ideološke fantazije, što je za rezultat dalo ovu državoliku tvorevinu koja nikako da se sastavi sama sa sobom. A Ibrahimaga od Rožaja samo je ozvaničio i objelodanio istinu da Radža od Montenegra ni korakom nije iskoračio iz ambijenta koji nam je stvorio i koji je, uprkos svim, manje – više kozmetičkim, promjenama i dalje ostao skoro nedirnut.

I kao ono nekad: „i poslije Tita – Tito“, danas bi se to moglo reći: „i poslije Ranka – Ranko“! Jer, još uvijek se sjećam trenutka kada sam mu, kao poslanik, dostavio predlog Zakona o obnovi kapele na Lovćenu, predlažući da se, dobrovoljnim prilozima građana Crne Gore i svih Srba širom svijeta, na guvnu iza Mauzoleja ponovo izgradi kapela. Pogledao me je, pomalo podrugljivo i posve nadmoćno i rekao: „dok sam ja predsjednik Skupštine ovaj zakon neće u proceduru, a dok sam živ kapela neće na Lovćen“! I bi tako. Ne samo što neće kapela, nego ni sve ono čime se nekad dičila i na čemu je trajala Crna Gora. I kako tada, tako evo i danas, jer Rankovo još traje.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)