Raković o zabranama posjeta srpskim zvaničnicima: Srbija mora da odgovori istom mjerom

Zašto su mjesta srpskih stradanja zabranjena za srpske zvaničnike? Da li vlasti Hrvatske, Bosne i Hercegovine i na taj način, na kraju kraja, izražavaju i nepoštovanje prema srpskim žrtvama u Jasenovcu, Prebilovcima?

„Pokazuje se sve više i više, i na ovim primjerima, zabranama Vučiću i Vulinu, prethodno i kada su zvaničnici Crne Gore proglašeni za nepoželjne osobe u Hrvatskoj, da i te kako postoji kontinuitet u politici NDH i politici današnje Republike Hrvatske, ali i Federacije Bosne i Hercegovine čak i kada akteri toga nisu svjesni. Doduše, u Hrvatskoj su toga sasvim svjesni, a pitanje je koliko je Konaković toga svjestan, ali on takođe učestvuje u tim užasnim tekovinama države Hrvatske time što pokušava da ne dozvoli potpredsjedniku Vlade Srbije da dođe na stratište u Prebilovcima“, kazao je za RT Balkan istoričar Aleksandar Raković, te dodao da „čak i kada akteri nisu svjesni u čemu učestvuju, njih procesi vode ka tome da i te kako postoje spone s tekovinama NDH u oba slučaja, i kada je riječ o Zagrebu i kada je riječ o Sarajevu“.

„Da sam na mjestu Sarajeva, stavio bih prst na čelo, ali to se neće dogoditi jer je njihova netrpeljivost prema Srbiji i srpskom narodu takva daih vode strasti, a ne razum. Bilo je sasvim u redu da Vulin dođe na mjesto stradanja u Prebilovce, on ima prava na svoje političke stavove da Srbi treba da budu ujedinjeni u jednu državu. To mu niko ne može osporiti, niko mu ne može zabraniti, to su demokratska stremljenja. Jer ako su demokratska stremljenja bila ona Tuđmana i Alije Izetbegovića da se raspadne država kakva je bila Jugoslavija, ne vidim zašto demokratska stremljenja ne bila da se Srbi ujedine u jednu državu a pritom raspadne jedna kvazitvorevina kakva je BiH, koja nema nijedan elemenat zajedništva u sebi osim što Zapad na silu drže te narode zajedno u jednoj državi“, riječi su Rakovića.

Šta Srbija može, odnosno šta bi trebalo da uradi u ovakvim slučajevima?

„Mislim da može da uradi, ali Srbija i dalje oklijeva. Kao i u slučaju kada je Crna Gora meni i još nekolicini intelektualaca zabranila ulazak u tu zemlju, zatim i BiH, a i u ovim slučajevima potrebne su neke kontramjere, ako nema kontramjera, nasilje nad Srbima će se nastaviti. Postavljam pitanje, pošto imam pravo na to pitanje kao profesionalni istoričar s najvišim zvanjem, zbog čega je meni ograničeno kretanje, a da Republika Srbija nije nekako na to odgovorila, da Republika Srpska nije nekako na to odgovorila? A meni je ulaz zabranjen upravo zbog toga što sam zastupao nacionalne interese srpskog naroda onako kako sam ih vidio kao istoričar i profesor“, kaže Raković.

On smatra da Srbija takvim postupanjem, odnosno nepostupanjem pokušava da pokaže dobru volju, ali je jasno kako se to završava i kako se nastavlja, jer se još nije završilo.

„Što se više pruža ruka, što se više radi na tome da se pokaže dobra volja, efekat će biti sve lošiji i lošiji. Zabrinut sam zbog toga, a imam i ličnih razloga da budem zabrinut jer sam vjerovatno jedini sa zabranom ulaska i u jednoj i u drugoj državi, i BiH i Crnoj Gori. Niko se nije zauzeo da vidi o čemu se radi, osim Vučić kada nam je zabranjen ulazak u Crnu Goru. Posle te naše zabrane, pošto nije bilo reciprociteta od strane Srbije, uvedene su zabrane mnogima. Neki su zaustavljani, neki su vraćani, Beogradski sindikat je zaustavljen u Crnoj Gori, to su primjeri zašto Srbija treba da igra aktivniju ulogu u tome“, kaže Raković dodajući da zabrane shvata kao nagrade, isto kao i nagrade za knjige koje je dobijao.

Posle zabrana srpskim zvaničnica da posjete mjesta srpskih stradanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, otvoreno ostaje i pitanje i na ovaj način izražavanja poštovanja, odnosno nepoštovanja prema srpskim žrtvama, u ovom slučaju Srbima stradalim u masakru u Prebilovcima?

„Mislim da je one u Sarajevu i Zagrebu baš briga za srpske žrtve, i one u Drugom svjetskom i one u poslednjem ratu. Kada mi obilježavamo stradanje Srba u ′Oluji′ i ostalim akcijama agresije u Hrvatskoj, i muslimanskim, jer su se oni tome pridružili, stradanja u Sarajevu, Tuzli, Bratuncu, Prebilovcima, njih je baš briga. Oni to smatraju sasvim nebitnim čak i štetnim da se o tome razgovara. Naši pak imaju razumijevanja, ispoljavaju poštovanje prema žrtvama Srebrenice, recimo, i da li ima pružene ruke s druge strane, nema. Vučića u Srebrenici umalo nisu ubili“, kaže Raković.

Istoričar podsjeća i na poruku predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, da bi, kada se RS razdruži, Potočarima trebalo dati eksteritorijalnost.

„A što bismo im dali eksteritorijalnost? Zbog čega? To je teritorija RS. Hoće li oni dati eksteritorijalnost Sanskom Mostu, Šušnjaru, gdje su bila srpska stradanja, Prebilovcima, drugim mjestima u Federaciji. Nema potrebe više na taj način pružati poruke dobre volje, to je besmisleno kada nema odgovora druge strane. Besmisleno je praštati zločine onima koji se za te zločine nisu pokajali“, zaključuje Raković.