piše: dr Aleksandar Raković
Nisam sinoć bio u prilici da odgledam televizijski intervju izvjesnog Mila Đukanovića jer je u isto vrijeme Institut za noviju istoriju Srbije obilježavao šezdeset godina postojanja. Bilo mi je mnogo važnije da veče provedem sa svojim kolegama iz instituta i našim kolegama sa fakulteta.
Iz sredstava javnog informisanja sam saznao da je taj Đukanović povodom zabrane ulaska srpskim intelektualcima kazao: „Ja ne mislim da se na taj način brani integritet, državni, nacionalni, kulturni, bilo koje države, uključujući i Crnu Goru. Na taj način možete samo dati veći značaj nekim marginalcima nego što bi ga ikada dobili. Šta bi u političkom, javnom, životu Srbije i Crne Gore značio izvjesni Raković, ili Mirović da se nije dogodilo da procuri informacija da im je zabranjen ulazak u Crnu Goru. Podsjetiću vas i da je Vlada saopštila da takva odluka nikada nije donesena“.
S tim u vezi kod Đukanovića primećujem loše osobine kakve je već opisivao Nikola Đonović u knjizi Rad i karakter Crnogoraca (Beograd: Geca Kon, 1935): „Često se ta pretjerana sujeta i osjetljivost toliko iskrivi, da nikoga ne priznaje i ne trpi“, „tada se ne štede riječi da se smanji i pobije vrijednost drugome“.
Đukanović pritom ništa nije razumio jer je bio samo dvojkaš. Nije navikao da se udubljuje u bilo kakvu temu. Ne čita knjige i nije radio na sebi. Stoga je konvertovao u „crnogorski domovinski identitet“.
Naime, ne učestvujem niti u političkom niti u javnom životu Srbije i Crne Gore. Učestvujem samo u naučnom životu. Njemu ne bih mogao da budem ni mentor ni član komisije za izradu čak ni master rada jer nema prosjek da bi nastavio školovanje. Morao bi da polaže trideset-četrdeset diferencijalnih ispita. To je, nažalost, njegova realna pozicija. Takvim ga vidi pristojan i obrazovan svijet.
(IN4S)