Rajko, jesi li to ti?

Piše: Gojko Perović

U jednoj zemlji na brdovitom Balkanu, iza svakog brda čeka neka nevjerovatna ljudska priča, puna preokreta i iznenađenja. Akteri tih priča smo mi. Ljudi upleteni u vječna pitanja istine, časti, ljepote, opstanka… Uvod u svaku od njih je naš život, odnosno činjenica da ga živimo iako mu ne znamo potpuni smisao. Razrada se, manje – više tiče našega susretanja sa drugim ljudskim bićima, i teme kako da podijelimo ovo malo prostora sa njima, koji takođe ne znaju potpuni odgovor na pomenutu nedoumicu: otkud i zašto mi ovdje boravimo? Zaključci su razni, ali ih je veliki broj utemeljen na razlazu i nerazumijevanju.

„Ne-zbor” je jedno od omiljenijih stanja u koja upadamo i načina na koje oblikujemo svoj odnos prema drugima. Kod nas u Crnoj Gori taj ”nezbor” se često smatra maksimalnim društvenim postignućem, kojim kitimo svoje junačke grudi naglašavajući kako je ”još i dobro što smo prekinuli svaki kontakt” jer u protivnom… ”svašta bi bilo”!

Koliko god to zvučalo jadno i smiješno, ima u tome istine. ”Nezbor” je izraz nemoći, naše nemogućnosti da, u nekom momentu, najčešće u trenutku pojačanih emocija i osjetljivosti, ne možemo i ne umijemo izaći na kraj ni sa sopstvenim ni sa tuđim ograničenjima. Čak će vam i sveštenik nekad i ponegdje savjetovati da se ”klonite ljudi” koji vam izazivaju nevolje i sa kojima ne možete nesporazum riješiti kao ljudi. Nebitno sad, da li svojom ili njihovom krivicom.

Samo, ako to čujete od sveštenika, znajte da je to, što bi se ono reklo – ”privremena mjera”. Nešto kao prva pomoć. Mjera nužne samoodbrane. Ako potraje, može preći u samoobmanu. U uvjerenje da postoje neki ljudi sa kojima ”nema priče” niti ljudskih odnosa. Nikad.

U takvoj vrsti obmane živjeli su i junaci anegdote (istinitog događaja sa zanimljivom i poučnom radnjom) koju ću vam ispričati. Poenta priče nije u odavanju ličnih podataka, nego u potresnim emocijama u koje su se utapali i iz kojih su isplivali njih dvojica. Zato im neću navoditi prava imena, ni mjesto stanovanja. Evo neka, za potrebe priče, jedan bude Mitar, a drugi Rajko.

Dugo se poznaju, žive u istom gradu, rade različite poslove i vode živote prilično različitog intenziteta, ali što po zavičajnoj, a što po osnovi iste ulice u kojoj žive, često su se sastajali na istim mjestima i u sličnim društvima. Bilo je to jedno intenzivno druženje, sa puno međusobnih simpatija, humora i raznih malih međuljudskih ustupaka i usluga koje su utvrđivale to poznanstvo. Međutim, jednog ljeta, u okolnostima koje će se kasnije ispostaviti krajnje banalne i smiješne, jedan drugome su našli razloga da zamjere nešto. Do stepena da više nikad jedan sa drugim ”ne progovore”. Svi njihovi zajednički prijatelji znali su da je razlog svađe predimenzioniran i očekivalo se brzo izmirenje. Ali, kako kaže pjesnik: ”U buri ćutanja, potonule su lađice”.

Prošle su decenije. Putevi su im se prilično razdvojili. Po mnogim osnovama. A među njima i ona: jedan je bio vatreni i javni pristalica MĐ, a drugi umjereni u ispoljavanju ali nepokolebljivi protivnik te političke opcije. No, njihove podjele su mnogo dublje i emotivnije usidrene u taj ljetnji nesporazum, iz vremena mnogo ranijeg od ovdašnje višestranačke demokratije. Ovu političku podjelu pominjem onako epizodno kao naznaku da ih sudbina nije vodila u pravcu pomirenja, nego samo još veće udaljenosti.

Djeca su im se družila, život je pravio razne priče koje su preplitale rubove njihovih horizonata, ali Mitar i Rajko, nikad više ni ”Zdravo”…

Stigosmo i do ovoga ljeta 2023. na brdovitom Balkanu. Preživješe i jedan i drugi i avgust 2020. (iako su epohalna radost i tuga koje su te godine rađale ovdašnjim ulicama bile opasne za njihova staračka srca), i kovid-19 (iako je bilo povuci-potegni i kod jednog i kod drugog). Preživješe i dočekaše da se kao dva sedamdesetpetogodišnjaka, kao dva stara poluočerupana kokota, nađu u čekaonici lokalnog Doma zdravlja. Bez nekadašnje snage da se zapodjene boj, bez žurbe da se što prije krene kući, bez dobrog vida da budu sigurni koga to naspram sebe vide… i bez svjedoka, ikog trećeg da ih čuje. Mitar je zagledao u Rajka nesiguran da li dobro vidi, a Rajko je odmjeravao da li to Mitar baš u njega gleda, iako su bili sami. U tom momentu, sami na svijetu.

Osjetivši, valjda, u toj čekaonici za zdravstvenu pomoć, nasušnu potrebu duševnog zdravlja, potrebu za praštanjem, za uzdignućem od gluposti i prolaznosti ovoga svijeta, Mitar progovori: ”Rajko, jesi li to ti”?

A Rajko, kao da je dobio infuziju najjačih vitamina ili dijagnozu o odličnom stanju zdravlja, u jednom dahu odgovori: ”Jesam, moj Mitre. Okle ti ovdje? Kako si?” kao da je u tom trenutku nastavilo da žubori i buči ono davno prekinuto ljeto prepuno valova i zrikavaca, i kao da su prepoznajući jedan drugoga u toj (opštoj ljudskoj) nemoći, prepoznali sami sebe. Kao da su jedan drugome postali ogledalo, i brza njega i hitna pomoć. I kao da je sada, iako bliže kraju nego onda što je bio – kad su se posvađali, život mogao da nastavi nesmetano i punim tokom. Ljepši i proporođen.

Napomena: Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove redakcije.