Radujem se Đukanovićevom porazu, ne radujem se Milatovićevoj pobjedi

Piše: otac Jovan Plamenac

Prvi put sam glasao ne za, nego protiv. I Đukanović i Milatović su evroatlantisti.

Đukanović je janjičar evroatlantizma. On se odavno dovoljno ukriminalio da ne bi bio svoj. Kao sa tacne, samoponuđenog, pod svoje su ga uzeli evroatlantski kerberi. Odradio im je uvođenje Crne Gore u NATO, priznanje Kosova za državu, uništio crnogorsku privredu… Zauzvrat mu je dopušteno da hara Crnom Gorom za svoj račun. Tri decenije je Crnu Goru jahao. I mamuzao. I još neko vrijeme nakon što ode sa vlasti mamuzaće. Refleksno.

Milatović je vaspitan u duhu evroatlantizma, vjerovatno ne u svojoj porodici, ali svakako pri svom školovanju. NJemu je evroatlantizam postao prirodni ambijent, kao voda ribi.

Đukanovićev evroatlantizam je kancerogen za tijelo i dušu. Milatovićev za dušu. Nasilje nad tijelom percipiramo i, barem mi u drčnoj Crnoj Gori, odupiremo mu se. I tako se odupiremo i nasilju nad dušom. Nasilje nad dušom, kada ga ne prati nasilje nad tijelom, ne registrujemo.

Đukanovićev poraz crnogorskom narodu biće vidno olakšanje. Milatovićeva pobjeda tiha opasnost.

Metastazu zapadnjačke globalističke novopaganske ideologije, koju podupire evroatlantizam, u svijesti i duši crnogorskog naroda, mogu preduprijediti samo narodni učitelji. Ako joj se i oni sami, prepuštajući se materijalnim lagodnostima, ne podaju.

Radujem se Đukanovićevom porazu.
Ne radujem se Milatovićevoj pobjedi