Piše: Emilo Labudović
Konačno je sve jasno: imaju nas. Uzalud sva diplomatska izmicanja Jakova od Milatovića, Spajketa made in Japan i onog blaziranog „evet efendije“ Ibrahimovića, satjerali su nas uza zid. I ne samo satjerali, nego naredili i da kleknemo, jer oni su odvajkada naučili da satiru dok žrtva kleči.
Onaj Radman, koji je istovreneno i Grlić, zagrlio je kolegu mu Ibrahimovića, a kroz njega i sve nas, zagrljajem kojim pitoni dave svoje žrtve. I dok još jedva dišemo, bez prestanka nam docira da priznamo. Da priznamo i prihvatimo da smo im krivi za sve što je bilo, da bi nam progledali kroz prste i pustili da zaokružimo poglavlje 23, još jednu stanicu na putu u sunovrat nezavisnosti, slobode, identiteta i svega što smo bili, u bezdan zvani Evropska unija.
I nije neka ni velika šteta, ni velika žrtva taj kulturni centar u Tivtu koji im prinesosmo na žrtveni oltar. Problem je u tome što Radman nije zadovoljan tim saginjanjem ušiju sve dok ne priznamo da smo agresori i dok im ne platimo ratnu odštetu. Nije im do novca, reče Radman, zajapuren i crven u licu kao paprika, njima je do priznanja. A kad se jednom prizna, onda tome nema kraja. Djevojka koja da samo jednom ne može više govoriti o nevinosti, zna to naš, to jest „lijepi njihov“ Rale. A Ibrahimaga, u svom poznatom maniru, žmirka kao svraka na jugovini i pokušava da sve zavede za Goleš planinu. Odnosno da Morinj, u kojem, osim par šamara, nikome ni dlaka sa glave nije falila, onom Ranjinom merernom pločom, Crna Gora zauvijek bude žigosana žigom sramote i krivice.
Gledam nešto zateleanog i izgubljenog Ibrahimovića kako guta knedle i ne smije ni da pomisli a kamoli pomene Loru i druga stratišta na kojima su Radmanovi demonstrirali svoju ratnu nevinost. Umjesto te, kolike – tolike, recipročnosti u krivici, mada je Morinj iz kojeg su svi zdravo i veselo vratili kući, neuporediv sa Lorom iz koje se ni kosti nijesu vratile, dužnički spisak kojim maše Radmnan duži je i od Ibrahimovićevog mandata. Jer su na njemu i staridužine svih onih zločina za koje Radmanovi nijesu odgovarali, a koje su vječito naivni Srbi praštali revnosnije i od Vatikana.
I nije toliko ni do broda „Galeb“ za kojim izgoreše na živom ognju. Treba ga ili spaliti ili im ga vratiti, našima ne služi ni za šta drugo osim za paradiranje i šverc droge. I nije toliko ni do Prevlake, ključ vratiju naše kuće od te strane, u političkom i svakom drugom smislu, odavno je u njihovim rukama. I samo se naivni mogu nadati da će u postojećoj konstelaciji međunarodnih snaga neka eventualna arbitraža biti na našoj strani. A oni će, i ako se to ikada i riješi, uvijek iznaći neku novu krivicu koju ćemo morati da priznamo i neki novi dug za otpatu. Jer, žiranti će uvijek biti na njihovoj strani. A ako se ikad i usudiimo da podignemo glavu, reći će: priznali ste, i tačka.
Satjerani, svojom voljom i odsustvom državničkog integriteta „slobodne i nezavisne“ Crne Gore“ uza zid, našavši se u klečećem stavu, ne preostaje nam ništa drugo nego da damo. Pitanje je samo u kakvoj bi nas pozi Radman, kao prosvćeni Europljanin, više volio. A od Ibrahimovićeve nade da će, kad sve da i dozvoli, sa Radmanom popušiti lulu mira nema ništa. Radman ne puši, Radman traži da mu puše i samo u toj situaciji spreman je da lečka otškrine vrata EU kroz koja je on, zahvaljujući NJemcima, vječitim sponzorima njihovog državnog mahnitanja, promarširao bez ijedne mrlje na biografiji. A Radman je debelo u pravu. Sve njegovo i njegovih, čega se ovi naši ni sjetit ne smiju, od NDH, Jasenovca, jama, logora, protjerivanja i divljanja na cesti Petrovačkoj, naša je krivica. Jer smo praštali, zaboravljajući i tada i sada da se oprost grijeha kod katolika rešava sa najviše tri „zdravo Marije“ dok se kod nas ispoljava okretanjem drugog obraza. Pa onda udri, udri, udri…dok zamaha i „srbosjeka“ traje.
A ako već treba i ako nam nema druge već da ga popušimo, pošto im je bazen imena one legende Gopčevića mrzak toliko da u njega ni kamem ne bi bacili, predlažem da se taj posednji čin naše samodestrukcije i poniženja obavi u Jadovnom. Oni su tamo već bili, radili punom parom, uvježbali se i tu bi bili pravi i svoji na svome. A i nama bi bilo lakše. Tu su nas toliko mučili, klali i u jame bacali da nam ne bi bilo ni neobično ni strašno. („Smrt je česta pojava među nama Srbima/kao što su proleće, leto, jesen i zima/i nije strašnija, pogotovo danju/od suše, poplave, zemljotresa, mraza/kad je čovek sretne na svome imanju/ okađene duše i svetla obraza“ – Prkosna pesma Dobrice Erića). O, vječna i stradalna srpska naivnosti!
Dakle, okaditi dušu, prekrstiti se i pravac – Jadovno. Jer je, izgleda opet sve usto. A osim toga, sve mi se čini da je između Juca Rukavine, „kapa“ od tamošnjeg logra, i ovog Radmana, „kapa“ od Morinja, razlika samo u godinama. Pa, nazdravlje nam pušenje.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne i Drugi pišu nisu nužno stavovi portala Borba)
