Pucano na novinare, direktore, policajce i službenike: Bolje da živi ćute, nego da ubijeni govore

Novinarku “Vijesti” Oliveru Lakić, bivšeg direktora Telekoma Olega Obradovića, policijskog funkcionera Predraga Šukovića i nekadašnjeg šefa Agencije za sprječavanje pranja novca Predraga Mitrovića povezuje ista stvar. Sve četvoro, u razmaku od nekoliko godina, ranjeni su na identičan način. Nepoznati počinilac im je prišao i pucao u nogu. Rukopis gotovo identičan, u svim slučajevima, kao i poruka onoga koji je naručio sve to ili pucao. Bolje da živi ćute, nego da ubijeni govore.
Bivši član Odbora za bezbjednost i odbranu Zoran Miljanić kaže da pucnji u noge jesu znak upozorenja, pa se to u našim prilikama često tumači kao manje opasno.
– Međutim, napadači na pomenuta lica, ili su izuzetno precizni, ili je puka sreća da u tim slučajevima nije došlo do pucanja aorte i do smrtnog ishoda, ili trajnog invaliditeta u slučaju da su žrtve pogođene u koljena, recimo. Hoću da kažem da se radi o veoma ozbiljnim krivičnim djelima i da se radi o počiniocima koji izuzetno spretno obavljaju svoj posao, kaže Miljanić.
On navodi da je način izvršenja krivičnog djela u svim pomenutim slučajevima isti, pa pretpostavlja da naređenja za napade dolaze iz sličnih centara moći.
– Rukopis je isti. Ne bih rekao da se radi o istim nalogodavcima, ali ono što je sigurno jeste da su oni povezani. Pretpostavljam da se radi o organizovanim kriminalnim grupama, koje svoje nalogodavce imaju i van kriminala, vjerovatno u sferi politike ili krupnog biznisa povezanog s kriminalnim aktivnostima, pogotovo sa švercom cigareta i droge. Politika i krupni biznis, vjerovatno su razlozi zašto ova krivična djela nikad nisu rasvijetljena, dodaje Miljanić.
Od istrage, kada je posljednji napad u pitanju očekuje, kako kaže, tačno ono što smo dobili i od prethodnih istraga – ništa.
Zoran Miljanić
– Nesmjenjivost vlasti, čiji je dio srastao s kriminalom, rekao bih, jedino su objašnjenje zašto ovi slučajevi nikad nisu procesuirani. Niti se o tim slučajevima više govori, niti o tome pišu mediji. Zato se ne zna ko će sljedeći biti na redu. Ovog puta stradao je novinar, naredni put može da strada neko iz svijeta politike ili krupnog biznisa, zavisno od toga ko im se sljedeći nađe na putu, pojašnjava naš sagovornik.
Kao izuzetno važno u ovoj temi, a ne želeći da bude, kako kaže, maliciozan, izdvaja činjenicu da meta napada u Crnoj Gori nikad nisu bili sudije i tužioci.
– Iako po vokaciji sudije i tužioci treba da budu uz policiju, mi još imamo nerasvijetljeno ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića i ranjavanje pomenutog inspektora Šukovića. Ipak, u Crnoj Gori ne postoji zabilježen slučaj napada na sudije i tužioce. Kažem, volio bih da tako ostane, ali u odnosu na napade, naročito na novinare, ta činjenica je nepojmljiva, baš zato što su sudije i tužioci ključni nosioci borbe protiv kriminala i korupcije, ili bi to trebalo da budu. U Crnoj Gori oni su potpuno bezbrižni, zaključuje na kraju Miljanić.
Prvi u nizu napada na lica koja obavljaju značajne funkcije bio je napad na Predraga Mitrovića, koji se dogodio u maju 2014. godine. Napadač na Mitrovića, definitivno, nije imao namjeru da usmrti žrtvu, čemu svjedoči i činjenica da mu je prvo zaprijetio prislanjanjem pištolja na glavu, nakon čega mu je pucao u noge. Mitrović je u to vrijeme obavljao funkciju direktora Uprave za sprječavanje pranja novca. Godinu nakon toga, uslijedio je napad na Olega Obradovića, bivšeg direktora Telekoma, kompanije koja je crnogorskoj i regionalnoj javnosti poznata i po korupcionaškoj aferi u procesu privatizacije. Obradović je pogođen u noge dok je u dvorištu Elektrotehničke škole čekao sina. U julu 2016. godine, u najprometnijoj podgoričkoj ulici i usred bijela dana, u noge je upucan i policijski inspektor Predrag Šuković, bivši šef Odjeljenja za organizovani kriminal. Šuković je prije ovog događaja osuđen na tri mjeseca zatvora, godinu dana uslovno, zbog prijetnji premijeru Dušku Markoviću.