Piše: SIBIN
Prema Jungu: Ivanović Željko je „ličnost“ bez profila. Nad njim, nadalje veli Karl, nije moguće uspostaviti analizu, transfer pokazuje da je to ljudoid kojem nedostaje – podsvijest!
Dakle: Željko I. je jednodimenzionalno biće. Dokraja uprošteno. Funkcioniše jedino na nivou instinkta i nagona, za samorefleksivno utemeljenje sebe kao subjekta nije sposoban.
Duhovna dimenzija Željku je sasvim strana, od nje je, klinički rečeno, trajno operisan.
On djeluje isključivo na čulnoj razini, deponujući konstantno bujicu utisaka koje ne uspijeva sintetizovati u neko iskustvo, koje, opet, jeste prema Hegelu operacija svijesti-za-sebe.
To što se pomenuti ovdje u kolumni Željko pominje Junga, proizvod je njegovog lošeg kontanja psihologije kao „moći znanja.“ U toj najmlađoj nauci (egzaktnoj, pitanje je sad?) gdje se sve oslanja na riječ, Željko opet hoće da vidi samo strategiju manipulacije, u smislu nametanja želja i dizajniranja profila. Međutim, psihologija je sve osim to, danas u biotehnološkoj eri kad biva ugrožena, kao i opšte znanje, koje ima mišelje i viđenje stvari potpuno kreirano globalnim imperijalizmom koji proklamuje univerzalnost.
Je li, na tragu rečenog, Ivanović Željko „govor-biće“, ili, tek i samo, fasada iza koje zjapi ambis polimofornog, jedna krajnje neautentična smjesa?
Ukoliko je u konstantnom i, kako se ispostavlja, očajničkom samotraženju, nimalo ne čudi što se agonično nastoji oblikovati preko aktuelizujućih tema, o kojima ima opšte mišljenje sekundarne vrijednosti. Jer, dozlasvega, Željko i pored tekstualne preopštirnosti (gnjavaže i smaranja) uvijek izostavi poentu, nabacujući od svega po malo, što će reći ništa, oprezno se čuvajući bilo kakvog stava, na bilo koju temu.
Proces individuacije kod Željka je poodavno zašlajfovao u mjestu, pa se za njegov slučaj može reći ono što je Niče rekao povodom svog oca: „On je bio biće za prolaznost.“
