Protojerej Igor Balaban i advokat Dalibor Kavarić za Svetigoru: Čiji je Cetinjski manastir?

Svojina Cetinjskog manastira ne može da se mijenja bilo kakvim odlukama cetinjskih odbornika,- kazao je koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske protojerej Igor Balaban u razgovoru za Radio „Svetigora”, komentarišući najavu sjednice Skupštine Prijestonice u kojoj se kao druga tačka dnevnog reda pominje građanska inicijativa za vraćanje Cetinjskog manastira tzv. Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

-Prvi katastar nepokretnosti onako kako ga mi danas razumijemo, dakle u kojem se upisuje pravo svojine, u kojem dobijate za svoju imovinu onaj list nepokretnosti i slično, on se formira tek devedesetih godina, ’96. konkretno u Cetinju. Do tada su bili takozvani posjedovni listovi u kojem ste faktički imali posjed i to ali niste imali tu istinsku pretpostavku prava svojine kako danas imate sa listom nepokretnosti. Vlasnici su bili upisani kao posjednici, a imali su sva prava i obaveze kao vlasnici. Dakle, prvi list nepokretnosti u današnjem smislu koji se formira za Cetinjski manastir se formira ’96. godine. S obzirom da je to gradsko građevinsko zemljište tada još uvijek važe ti zakoni o gradskom građevinskom zemljištu i slično, piše da se utvrđuje da je Manastir ”Sveti Petar” iz Cetinja nosilac stvarnih prava na nepokretnostima. S tim da je na zemljištu kaže korišćenje, ali ne piše niko drugi, piše samo manastir ”Sveti Petar”, ne piše državna svojina, ne piše prijestonica svojina, ne piše ništa drugo, a na objektima vrlo izričito piše. Ovo je akt, rješenje komisije za izlaganje za javni uvid. Ovo je osnov za upis. Što se tiče objekata dakle, znači samog zdanja manastira, još tada je upisano vrlo jasno da se utvrđuje pravo svojine u korist Manastira ”Svetog Petra”, kako su oni titulisali manastir u tom slučaju. Dakle, ne postoji čak i da ima sav pravni osnov da se prijestonica upisala na zemljište i da je ovo punopravni upis koji sada važi na zemljištu, ponavljam na zemljištu, važi samo na zemljištu, ne važi za objekte. Prijestonica ni u ovome trenutku, po ovom nelegalnom upisu, po neustavnom upisu, ona i dalje nema nikakvog prava na objektu, tako da prijestonica ne može da raspolaže nečim na čemu nikakva prava nema, – kazao je protojerej Igor Balaban.

Na pitanje kako je došlo do upisivanja Cetinjskog manastira u vlasništvo Prijestonice Cetinje, član Pravnog savjeta MCP advokat Dalibor Kavarić je u istom razgovoru kazao da je 2005. Uprava za nekretnine, područna jedinica Cetinje, po izvjesnoj naredbi ili nalogu državne uprave za nekretnine kao centralnog organa iz novembra 2005. godina, donijela 24. novembra te iste godine odluku kojim je bez ikakvog pravnog osnova, konkretnog pravnog osnova, da se imovina svih fizičkih i pravnih lica u rejonu gradskog građevinskog zemljišta upiše kao državna svojina, jer je smatrano da je to državni interes, a da se dotadašnji ili do tada upisani vlasnici tih nepokretnosti, uglavnom zemljišta, mada ima primjera da se to dešavalo i sa objektima, upišu kao korisnici.

-Širi pravni osnov za tu promjenu je bio tadašnji Zakon o gradskom građevinskom zemljištu koji je podrazumijevao da se sve nepokretnosti (prevashodno zemljište, mada ima dokaza da je to činjeno i sa objektima pravnih i fizičkih lica, nije tu Crkva bila izuzetak), dakle Zakon o gradskom građevinskom zemljištu tada važeći je podrazumijevao da se imovina svih fizičkih i pravnih lica u rejonu gradskog građevinskog zemljišta, a koji je rejon prethodno odlukama nadležnih opštinskih organa proglašen i omeđen, oivičen, da se sva ta imovina upiše kao državna svojina jer je smatrano da je to državni interes, a da se dotadašnji ili do tada upisani vlasnici tih nepokretnosti, kažem uglavnom zemljišta, mada ima primjera da se to dešavalo i sa objektima, upišu kao korisnici. Zemljište ispod toga objekta je proglašeno državnom svojinom, a vlasnici toga objekta proglašeni korisnicima, ili u nekim slučajevima samo ostala zemljišta ispod objekata, a raniji vlasnici su ostali vlasnici u nekim slučajevima, a u nekim slučajevima su i vlasnici postali korisnici, sa svim pravima. Važno je reći da su tadašnji korisnici svi uživali, od strane države i u pravnom prometu, sva praktička prava koja su uživali vlasnici na drugim nepokretnostima. Nije im država ograničavala, ničim, to njihovo pravo svojine, oni su ostali i u svojini i u državini, mogli su prometovati, uređivati, dograđivati, rekonstruisati, naravno, u skladu sa drugim propisima. Ali država je, na neki način, zadrla u to pravo, proizvela određenu pravnu nesigurnost, smatrajući da država ima pravo na to, jer se radi o rejonima užeg gradsko-građevinskog jezgra i država je smatrala da je u javnom, odnosno državnom interesu, da to trajno ostane državna svojina. Odnosno, država je htjela da ograniči ili ima uvida u promet tih pokretnosti u tim rejonima.

Isto se desilo sa Cetinjskim manastirom. Da se razumijemo, tadašnje vlasti nijesu imale ništa posebno, mimo onoga što nam je opšte poznato, progona Crkve i sveštenika, ali u imovinskom pogledu, ništa se pozitivno ni negativno nije dešavalo u odnosu na Cetinjski manastir, a što se nije dešavalo sa svim drugim nepokretnostima svih drugih subjekata, i ne samo u tadašnjoj opštini i sadašnjoj prijestonici, nego i u svim drugim opštinama u Crnoj Gori i u bivšoj Jugoslaviji. Radilo se o saveznom propisu. Tim propisom upisuje se manastir Cetinje kao, iako dotadašnji vlasnik, kao korisnik svojih objekata, nastavlja, nesmetano, da uživa sva svojinska prava, da raspolaže, da zaključuje ugovore i sve ostalo, dok se na zemljištu ispod manastira i oko manastira, na kome je manastir bio dotadašnji vlasnik, sada upisuje država Crna Gora, odnosno ,,Državna svojina, Prijestonica Cetinje”. Tako piše i taj upis je morao biti doslovno sproveden i moralo je u listu pisati ,,Državna svojina Prijestonica Cetinje”. Međutim, piše ,,Prijestonica Cetinje” ali u širem smislu ne mijenja stvari, shodno Članu 4. zakona o državnoj imovini, titular državne imovine je Crna Gora, a samim tim imovina je i jedinica lokalne samouprave i imovine prijestonice Cetinje. Ukoliko bi, recimo, pričamo o slučaju da je ovaj upis zakonit, a mi moramo ipak uvažiti činjenicu da u listu nepokretnosti piše da je prijestonica Cetinje vlasnik, ali čak i u tom slučaju ona ima određena imperativna ograničenja, koja se odnose na nemogućnost raspolaganja sa državnom imovinom, bez prethodne saglasnosti vlade, – rekao je advokat Kavarić.

Ustavni Sud je 1998. godine proglasio neustavnom odredbu Zakona o gradskom-građevinskom zemljištu, kojom je bilo zabranjeno da fizička ili pravna lica stiču pravo svojine na zemljištu u rejonu gradskog-građevinskog zemljišta.

-Od toga momenta, državni organi su bili dužni, po službenoj dužnosti, vratiti stvari u prethodno stanje, ne samo za manastir nego i za sva ostala fizička i pravna lica. Poništajem pravnoga osnova, to jest članova zakona o gradskom-građevinskom zemljištu, koji su isključivali mogućnost da subjekti prava svojine budu vlasnici u rejonu užeg gradskog-građevinskog zemljišta, organi uprave su bili dužni, po službenoj dužnosti, sprovesti tu odluku Ustavnoga suda. Međutim, ta odluka je prošla vrlo neopaženo i taj upis, to stanje upisa, je ostalo na mnogim objektima do dana današnjeg, a na velikom djelu zemljišta i objekata je taj upis ispravljen donošenjem Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, kojim Članovima 419. i 420. pravo korišćenja supstituiše i vraća u pravo svojine i kaže da pravo korišćenja ranijih vlasnika se vraća u pravo svojine. A jednostavno institut korišćenja, kao relikt prethodnoga pravnoga sistema, prestaje da postoji kao institut. U tom slučaju, iako, čak i po Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima, državni organi bivaju obavezani da, po službenoj dužnosti, kako po osnovu ove odluke Ustavnoga suda, tako i po osnovu Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, iako obavezani da grešku koju su napravili i, jednostavnu, protivpravnu uknjižbu države na svim nepokretnostima, vrate u prethodno stanje, oni, postojeći državni organi, zadržavaju to stanje nezakonitoga upisa i postupaju, isključivo, po zahtjevima vlasnika, odnosno sada korisnika. U našem slučaju mi, osim odluke Ustavnog suda i zakona o svojinsko-pravnim odnosima, imamo postupak koji traje od 2007. godine, za ispravku greške koja se odnosila da nijesu dovoljno upisane nepokretnosti Cetinjskog manastira, po jednom ranijem rješenju, po kome je Uprava za nekretnine morala upisati državu kao vlasnika na zemljištu, a Mitropoliju, odnosno Cetinjski manastir, kao vlasnika na objektima. I imamo jedan postupak, čini mi se iz 2011. godine, koji se odnosi na ove odredbe Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, koji obavezuju organe da, po službenoj dužnosti, odnosno prethodne vlasnike, a sad upisane korisnike, da po njihovom zahtjevu, izvrše pretvaranje, odnosno povraćaj svojinskih prava koje su imali ranijim propisom. Takođe veoma je važno, radi vaših slušalaca, da znate da Ustav Crne Gore, Evropska konvencija i svi međunarodni standardi u pogledu zaštita prava svojine, propisuju apsolutnost prava svojine, osim u javnom interesu. Znači, pravo svojine, vaše crkveno i svačije drugo je apsolutno u javnom interesu. Država može, u javnom interesu, oduzeti bilo koju nepokretnost bilo kog titulara, ali se taj javni interes mora prethodno proglasiti u određenoj proceduri, obrazložiti, omogućiti svim učesnicima, pogotovo vlasnicima upisanim da učestvuju u postupku proglašenja javnog interesa, a zatim se mora ući u postupak za zadiranje u svojinska prava, kako to propisuje i Ustav i Evropska konvencija, a to je kroz odgovarajući postupak, i u odgovarajućem postupku i kroz pravičnu nadoknadu. Zakon o gradsko-građevinskom zemljištu, sam po sebi, nije mogao biti pravni osnov bez proglašenja javnim interesom i javnim dobrom Cetinjskoga manastira i bez sprovođenja određene procedure u kojoj bi se utvrdilo u čemu je taj javni interes i kakve su posledice, odnosno koja je reparacija vezano za regulisanje odnosa sa ranijim vlasnikom. Iz tog razloga kažem i tvrdim da je Cetinjski manastir uopšte, kao i sve nepokretnosti svih drugih vlasnika u užem gradskom-građevinskom rejonu, bez pravnoga osnova upisan na Prijestonicu Cetinju, a na Mitropoliju, odnosno na Cetinjski manastir kao korisnika. Da nije tako i da ja kojim slučajem nijesam u pravu, organi uprave sada ne bi mogli samo po zahtjevu fizičkih i drugih lica i ranijih vlasnika, koji su sad upisani kao korisnici, ne bi mogli vratiti pravo svojine, nego bi im tražili dokaz da dokažu na osnovu čega su bili vlasnici, odnosno opština bi imala čvrst dokaz. Međutim, kako opština nije stvarni vlasnik, a kako su korisnici stvarni vlasnici, to im se, pred katastrom, pred upravom za nekretnine, to pravo vraća u vrlo jednostavnoj proceduri i tu nema ni rasprave ni podnošenja dokaza niti bilo kakvog komplikovanog procesa, jer se uvažava fakticitet, a to je da su raniji vlasnici u stvari sada korisnici, i to pravo im se samo vraća, – kaže Kavarić.

Koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske protojerej Igor Balaban dalje tvrdi da rješenje kojim 2005. godine Uprava za nekretnine, područna jedinica Cetinje, upisuje zemljište Cetinjskog manastira u vlasništvo Prijestonice Cetinje nikada nije dostavljeno Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

-Interesantno je reći, to rješenje iz 2005. godine u kojem se, dakle, kako Dalibor reče, ne samo manastiru nego su u pitanju stotine nosilaca prava svojine, nikada nije dostavljeno Mitropoliji. Možete misliti u današnjem društvu da imate neko rješenje gdje vam neko mijenja nešto u vezi sa vašom imovinom, odlučuje nešto o vašoj svojini, država, nikada vam ne dostavi to riješenje, ne dobijete mogućnost da se žalite na to rješenje, ne dobijete mogućnost da dobijete bilo kakvo obrazloženje, nego valjda treba slučajnim odlaskom u katastar i upitom da saznate da je neko nešto radio sa vašom imovinom. Pa zamislite to u današnje vrijeme kada se gušimo u papirima! Pođite da produžite ličnu kartu pa morate tri-četiri papira da potpišete i dobijete poslije rješenje. A ovdje, uzimaju vam nešto, mijenjaju vam zapravo način vašeg raspolaganja tom imovinom i mijenjaju vam svojinu u korišćenje i nikad vam ne dostave nikakav papir o tome i sad nakon toga, evo poslije 16 godina sad se nađe neko pametan, oprostite, ali da misli da prijestonica može punopravno da raspolaže tom imovinom. Nije to bezobrazluk, nego je u pitanju što svi znamo, evo to nismo rekli do sad, evo da i ja ovoga trenutka to kažem, u pitanju je samo pokušaj podizanja tenzija u društvu iz ideo-političkih razloga. Dakle, nema toga suda na kojem bi Prijestonica Cetinje mogla da dobije svojinu nad Cetinjskim Manastirom. S obzirom da je nikad nije imala ni država ni Prijestonica Cetinje, tako je neće ni u buduće imati. Da se vratim na jedno Vaše pitanje, pitali ste Dalibora koliko obično traju ovi postupci? A ja znam jedan dobar primjer za to, za ove postupke iz konverzije, odnosno pretvaranja prava korišćenja u prava svojine. Dakle, imali smo jednu osobu koja je poklanjala nešto Crkvi na Cetinju i njena nepokretnost je isto bila ovako u užem gradsko-građevinskom jezgru i kad smo pogledali list nepokretnosti bilo je isto stanje kao kod nas ovdje. Dakle, bilo je isto stanje, Prijestonica Cetinje svojina, ta i ta osoba korišćenje, naravno to je porodična kuća to veze nema, to im nikad niko nije sporio. Mi smo toj osobi pomogli da podnese taj zahtjev za pretvaranje prava korišćenja u prava svojine i ne znam je li mjesec i po dana prošlo ona je imala čist list nepokretnosti, ta osoba u kojoj je bila samo ona upisana kao vlasnik, bez Prijestonice. Niti se ko žalio iz Prijestonice, niti u ime države zaštitnik imovinsko-pravnih interesa, niti je bilo bilo kakve rasprave, niti je morala da dostavlja dokaze da je to njena kuća, niti išta, prosto su joj to uradili odmah jer je to fakticitet. Oni znaju da je to njeno, oni znaju kad se desila ta promjena, to je vrlo lako rješivo. Katastar pogleda kad se desila ta promjena, promjena se desila tada i tada 2005. po tom našem rješenju, Zakon o svojinsko-pravnim odnosima je naložio da se to izmjeni, mi ćemo to da riješimo. Ali u pitanju Crkve je dolazilo do dugogodišnje ideološke opstrukcije, zbog toga se to nije rješavalo. Ne zbog toga što Crkva nije imala prava na to, niti da je nešto loše uradila. Apsolutno su odgovorni ti koji su trebali da sprovode zakon i odlučuju po zahtjevima Crkve, po zakonitim i obrazloženim, a mogli su i po službenoj dužnosti, – kazao je otac Igor.

Na pitanje ko je odgovoran za ovakvo postupanje i kršenje temeljnih ljudskih prava, prava svojine i slobode vjere, član Pravnog tima MCP kaže sljedeće.

– Imamo nekoliko vrsta odgovornosti. Jedna je odgovornost u okviru službe koja podrazumijeva vođenje određenih disciplinskih postupaka za dužinu trajanja određenog upravnoga postupka, koji bi morao pokrenuti starješina organa. Međutim, ako uzmemo u obzir da je u ovome nezakonitom i nečasnom poslu organ bio umiješan sa najvišeg nivoa do najnižeg, ovjde nije imao ko voditi postupak protiv koga, jer je upravo od rukovodilaca organa, od načelnika Uprave za nekretnine na državnom nivou dolazilo nezakonito naređenje u formi naloga ili uputstva. Zamislite direktor Uprave za nekretnine pošalje načelnicima područnih jedinica nalog kako da izvrše upis prava svojine, pri čemu i tada i sada je postojao Zakon o državnom premjeru koji kaže pravo svojine se može izvršiti na osnovu odluke državnog organa, odluke o pravnom poslu ili na drugi zakonom predvićen način, i tada i sada to je uvijek bilo. A dođe nalog, direktor kaže upiši ovo što je bilo crkveno upiši ovako. Znači, ko da vodi postupak protiv obrađivača predmeta ako je on dobio imperativni nalog od rukovodioca organa, a ovaj ga je morao dobiti od ministra finansija kao nadređenog, a ovaj ga je morao dobiti na sjednici Vlade ili od Premijera sms porukom ili nebitno u kojoj formi. Dakle, ovdje nije bilo tih postupaka disciplinskih za odgovornost jer nije imao ko da ih vodi. Čim prije ovo je bio jedan organizovani kriminalni poduhvat sa ciljem razvlašćenja i razbaštinjenja Crkve, a taj kriminalni poduhvat je u krajnjem završio donošenjem nezakonitoga zakona, odnosno neustavnog zakona o slobodi vjeroispovjesti jer kad su kreatori ovoga kriminalnoga nauma vidjeli da ne mogu ovako po pojedinačnim slučajevima, po katastrima i po opštinama, da ne mogu tiho i ispod tepiha da sprovedu pljačku crkvene imovine, onda su oni vjerovatno u nervozi što projekat ne ide planiranom dinamikom rekli, e sad ćemo mi to da završimo jednom za svagda donošenjem zakona i da svu tu imovinu uknjižimo na državu. Drugi oblik odgovornosti koji je mogao biti pokrenut, to je krivična odgovornost za zloupotrebu službenoga položaja. Međutim, teško je dokazati da je jedan službenik uprave koji je donio jednu odluku, pa je ona potvrđena na višem organu, pa je ukinuta na upravnom sudu, pa mu je ponovo vraćena, teško je dokazati da je on izvršio zloupotrebu službenog položaja sa namjerom. Iako suštinski jeste, ali opet je on bio dio kriminalne grupe koja je morala imati podršku na svim nivoima u svim organima vlasti u krajnjem i sudske, jer znamo da je protiv odluka iz upravnoga postupka u krajnjem slučaju odlučivao Upravni sud, odnosno na odluke Upravnog suda po vanrednom pravnom sredstvu Vrhovni sud. Znači bili ste u začaranom krugu institucija i niste imali mogućnosti.

Komentarišući građansku inicijativu Prijestonici Cetinje da se, kako u njoj piše – Cetinjski manastir vrati CPC protojerej Igor Balaban je kazao da se u toj inicijativi falsifikuju činjenice i da ona služi u ideološke svrhe i dalje podizanje tenzija u društvu.

-Vraća se onome koji je nekada nešto imao. Ta organizacija koja sebe naziva ”Crnogorska pravoslavna crkva” je osnovana po onome što znamo 1993. godine, a zvanično 2000. čini mi se u januaru je tražila i dobila upis kao novoosnovana vjerska zajednica u Ministarstvu unutrašnjih poslova i dobili su potvrdu, to su ljudi koji imaju potvrdu sa datumom osnivanja svoje vjerske zajednice. Ta vjerska zajednica od dana kada legalno postoji u crnogorskom zakonodavnom sistemu, bez obzira šta ja mislio o tome, bez obzira što ja mislio da je ona više tu iz ideološko-političkih razloga nego vjerskih, odnosno da je samo iz ideološko-političkih, a ne iz vjerskih razloga, ipak, kao neko ko poštuje poredak i kao neko ko poštuje današnji sistem pluralistički, da se tako izrazim, mogu da kažem da organizacija od tada, od toga dana, nemam ništa protiv da ona stiče imovinu na način na koji je to u skladu sa zakonom, dakle da joj neko poklanja, da ona kupuje, da ona vrši kakve god želi obrede vjerske ili ne znam ti kakve koji su zakoniti u tim svojim objektima, da ljudi idu tamo i da se savjetuju sa tim ljudima, iako ja kao sveštenik hrišćanski to ne preporučujem za nekoga ko je vjernik. Dakle, sve priznajem da oni to mogu, ali ne priznajem da vjerska organizacija, niti mogu da razumijem da vjerska organizacija koja je osnovana ’93 na nekom zboru, a 2000. registrovana u skladu sa tadašnjim zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica kao novoosnovana vjerska zajednica, da ona može da polaže pravo na nepokretnost iz 15. vijeka, odnosno ovo današnje zdanje iz 18. vijeka. To je potpuno nelogično. Organizacija koja danas sebe naziva ”Crnogorska pravoslavna crkva” nikakve veze niti u eklisiološkom smislu, u crkvenom poretku, niti u smislu kako sebe doživljava, u svojoj samospoznaji, nema veza sa crkvom na koju se oni pozivaju, o kojoj oni pričaju, sa crkvom u Crnoj Gori prije 1918 godine. Nikakve veze nemaju. Dakle, ta građanska inicijativa služi isključivo u ideološke svrhe, ona ne služi da afirmiše neku crkvu, u toj građanskoj inicijativi se falsifikuju podaci, – zaključio je protojerej Igor Balaban.