Propala misija uvođenja etike u politiku
Piše: Boško Vukićević
Manjak hrabrosti, samopoštovanja, dostojanstva kod naše političke klase, i uopšteno govoreći – manjak etike u politici – uzrok su mnogih naših neuspjeha, nesreća i poraza, ne samo u okviru države Crne Gore, već i kod srpskog naroda uopšte.
Recimo, da nije bilo izdaje Mila Đukanovića za vrijeme postojanja zajedničke države SRJ i, potom, Srbije i Crne Gore, da se on nije tako bezočno prodao zapadnim centrima moći – danas bi Kosovo i Metohija de fakto (ne samo se jure) i dalje bili sastavni dio Srbije. Kompleksna je i dugotrajna problematika Kosova, ali da nije bilo Milove izdaje (čime su stranci dobili suštinsku pomoć „iznutra“ za ostvarenje svojih ciljeva) – mala je vjerovatnoća da bi uopšte bila sprovedena agresija na SRJ od strane NATO -a, a još je manja da bi naknadno bila pokrenuta kampanja priznavanja nezavisnosti lažne države.
Tako je i danas. Iako je litijski pokret (koji je suštinski srušio diktaturu Đukanovića), želio i zahtijevao drugačije politike, nova politička klasa (čast izuzecima), nepokolebljivo korača Milovim stazama u spoljnoj politici i zabada nož u leđa Rusiji – našoj vječnoj zaštitnici. Izdaja Rusije je, u određenom smislu, još veća od one počinjene u slučaju Kosova: „hrani sirotu na svoju sramotu“ (da, Rusija nas je vjekovima spasavala i hranila, da ne umiremo od gladi). A i iz razloga što takva izdaja prevazilazi lokalne okvire: Rusija se u ovim sudbonosnim vremenima bori za uspostavljanje pravednijeg svijeta i za sumrak poretka u kojem su se zapadne elite bahatile na tuđem trudu i nesrećama.
Iako prezirati nije hrišćanski, moram da priznam da u ovim slučajevima upravo prezirem ustaljeni i banalni diskurs: „suviše smo mi mali za rješavanje geopolitičkih pitanja“. Pa, ako misliš da si baš toliko mali, zašto makar ne ostaneš po strani, ne budeš neutralan, već preuzimaš zapadno-nametnuti antiruski stav? Ako već nećeš da budeš ono što su ti bili preci – zašto makar nekom vrstom neutralnog stava ne pokažeš zrnce dostojanstva?
Jednak prezir osjećam prema onima koji su članovi partija koje promovišu čist euroatlantski rusofobni politički pravac, i takav stav sopstvenih partija prihvataju, dok se privatno, u kafanama i na društvenim mrežama raduju ruskim vojnim uspjesima. E pa, licemjerna gospodo, koje je vaše pravo lice: ono partijsko – rusofobno, ili pak ono kafansko – rusofilsko? Ili možda imate još poneko?
„Budimo bolji da bi nam bilo bolje „.
Nekada smo imali Primjere čojstva i junaštva, a danas imamo ovakve Primjere dvoličnosti i hipokrizije kojima aktuelna politička klasa (čast izuzecima, tj. onima koji nijesu miljenici zapadnih ambasada) građanstvu „utjeruje“ ideologiju debelog crijeva. Jer, moderne varijante ideologije debelog crijeva ne podrazumijevaju samo prizemni ekonomski populizam, već i: izdati najbliže, prodati se, uniziti se, prekršiti zavjet predaka – zarad kakve materijalne koristi.
Ovo o čemu govorim predstavlja taj nedostatak etike u politici, koji sam pomenuo na početku. Uvođenje etike u politiku bila je primarna misija mog dugogodišnjeg aktivizma, kako na ulici, tako i putem raznih akcija i pisanija, a i u okviru Pokreta Sloboda narodu. Bio sam uvjeren da će čudesne litije odlučujuće doprinijeti da takva misija bude ostvarena. Nažalost – nije, makar ne za sada.