Promocija knjige „Razvoj školstva u ljevorečkom kraju, Pejović: Život ljevorečke škole koja živi 150 godina ne smije biti zaustavljen

„Poziv mog velikog prijatelja profesora Zorana Lakušića da govorim na promociji knjige ,,Razvoj školstva u ljevorečkom kraju“ doživio sam sa osjećanjem velike časti koja mi je time ukazana, ali i strahom da li ću moći odgovoriti zadatku koji mi je postavljen.U pripremi za učešće promociji ove knjige naišao sam na podatak da je rat između Crne Gore i Napoleona oko Boke 1806. godine osujetio zamisao Petra I Petrovića Njegoša i Dositeja Obradovića da se otvori prva škola u Crnoj Gori.“ kazao je Jovo Pejović u besjedi pri otvaranju.

 

„Moralo se čekati više od 25 godina da bi se to ostvarilo. Osnivanje prve škole u Crnoj Gori dogodilo se 1834. godine na Cetinju u Cetinjskom manastiru. Tada je zapisano da su đaci u školi besplatno stanovali, hranili se i da je školu pohađalo 30 učenika. Školski program je obuhvatao tri nastavna predmeta – srpski jezik, a u sklopu njega pisanje, čitanje i gramatika, račun i biblijska istorija. Nešto kasnije 1842. godine otvorena je škola u Dobrskom selu, a zatim u Manastiru Ostrog i Brčelima – Crmnica.“

 

„1871. godine počela je sa radom jedna od najstarijih vaspitno-obrazovnih ustanova u Crnoj Gori – škola u Lijevoj Rijeci. Kako je zapisano u školskom ljetopisu iz 1889. godine školu je gradio od kamena i drveta narod ljevorečki koji je hranio majstore i plaćao dnevnice. Škola u Lijevoj Rijeci je u svojoj bogatoj istoriji iznjedrila veliki broj istaknutih naučnika, kulturnih, prosvjetnih, društvenih radnika i stvaralaca, ali i dobrih ljudi i domaćina, ratnika i patriota koji su svako na svoj način doprinosili ugledu, razvoju i unapređenju ovog kraja. To je bilo i za očekivati, ako se zna da je Lijeva Rijeka kolijevka Vasojevića, svjetlost, iskra slobode i duhovnosti plemena u kojoj se nalazi manastir – Crkva Vasa Vasojevića, rodonačelnika plemena Vasojevića u čijoj je obnovi veliki doprinos dao i Vujadin Lakušić.“

 

Lijeva Rijeka je kako zapisa veliki pjesnik Ratko Deletić bila oduvijek ratno uporište, kroz koju su kroz vremena brodile i hodile samo vojske. Ona je bila straža i predstraža i duh slobode među tvrđavama i brdima ispod Koma. Zato je svaki susret sa Lijevom Rijekom pa i ovim povodom nezaboravni čas istorije. To je dodir sa duhom borbe i slobode. Svaki zapis, besjeda ili stih o Lijevoj Rijeci predstavlja neprocjenjivo blago koje su sinovi i kćeri Lijeve Rijeke ostavili u nasleđe generacijama koje dolaze da je čuvaju kroz vjekove. Toj plejadi čuvara istorije ovog kraja pridružili su se i Vujadin Vulev Lakušić i njegov sin Zoran ovom knjigom, koja između ostalog treba da posluži da se otrgne od zaborava jedno vrijeme, ali i da opomene da život škole koja živi 150 godina ne smije biti zaustavljen, kazao je Pejović

 

„Besjeda Vujadina Vuleva Lakušića, direktora Osnovne škole „Šćepan Đukić“ – Lijeva Rijeka, o razvoju školstva u ljevorečkom kraju na proslavi stogodišnjice od osnivanja škole 23. maja 1971. godine predstavlja njegov neprocjenjivi doprinos očuvanju istorijskih činjenica, vezanih za nastanak i razvoj ove škole, ali i slikovito govori o tome koliko su Vasojevići kao najbrojnije srpsko pleme pridavali značaj obrazovanju. I ne samo što su ljevorečki kraj i ukupno Vasojevići iznjedrili veliki broj junaka i narodnih prvaka, uglednih kćeri i sinova, koji su ispisali najsvetlije stranice istorije Crne Gore daleko van njenih granica. Oni su školovali i obrazovali veliki broj intelektualaca iz raznih sfera društva, koji su dali i dan danas daju neprocjenjiv doprinos ugledu Crne Gore u svijetu. Neću izdvajati neke od njih jer bi mi to oduzelo puno vremena, ali i izložilo opasnosti da nekoga zaboravim.“

 

Pejović navodi da se čitajući besjedu nije mogao oteti utisku, kako je ugledni prosvjetni radnik i dični sin Lijeve Rijeke Vujadin Vulev Lakušić pretpostavio da će kreatori novog svjetskog poretka i njihovi podanici u Crnoj Gori krenuti u prekrajanje istorije, pa je zato uložio napor da kroz ovu, znalački i studiozno napisanu besjedu, osujeti sve pokušaje koji imaju za cilj da nam oduzmu pamćenje. On nije samo dao prikaz nastanka i razvoja ove školske ustanove, već je na briljantan način opisao doprinos Ljevorečana ugledu Crne Gore i ovog kraja, uprkos svim nedaćama koje su stajale na tom putu, da se misija koja je započeta te davne 1871. godine nastavi do današnjih dana .

 

„Žao mi je što nijesam bio u prilici da bolje upoznam Vujadina Lakušića, vrsnog profesora, narodnog i nadasve mudrog čovjeka, čiji je doprinos razvoju ljevorečkog kraja i očuvanju najsvetijih vrijednosti slobodarske Crne Gore nemjerljiv. Međutim i tih par kratkih susreta bili su dovoljni da se uvjerim da se radilo o izuzetnom čovjeku i intelektualcu.“

 

„No, imao sam privilegiju da preko 40 godina budem prijatelj, drug i saborac sa Vujadinovim sinom Zoranom, uglednim  profesorom i nadasve dobrim čovjekom. Koji je na nabolji mogući način svojim životom i radom (iako je Vujadin to za života postigao) uzdigao do neslućenih visina i svoga oca Vujadina. Ja sam od mojih starih naučio da otac ne rađa sina, već sin oca, a Zoran je uspravno koračajući ovim crnogorskim stazama posutim trnjem i izuzetno teškim vremenima nastavio tamo gdje je Vujadin stao. I kao neumorni borac za razvoj ljevorečkog kraja i cijelih Vasojevića i kao pedagog o čijim stručnim i moralnim kvalitetima svjedoče generacije i generacije učenika Mašinsko – tehničke škole u Podgorici gdje je do skoro radio.“

 

„Bio sam svjedok kako se kao odbornik u Skupštini Glavnog grada Podgorica lavovski borio za razvoj ovog kraja, pa zato sa punim pravom na ovoj veličanstvenoj promociji mogu reći da mu u toj borbi nije bilo ravna.“

 

„Biti u prvim redovima borbe za slobodu, prosperitet i razvoj svoga kraja i ostati kristalno čist bez mrlje u svojoj biografiji, privilegija je samo rijetkih.“

 

Zato ova vrijedna knjiga koju je za štampu priredio profesor Zoran Lakušić ima veću težinu, jer iza nje imenom i prezimenom stoji čovjek koji se nikada pred nikim nije saginjao i koji je imao hrabrosti da saopšti brk u brk istinu u oči pa i po cijenu da ga to košta života. Naravno da bi to bilo mnogo teško da nije sin dobroga oca i djeda, i da ne potiče iz viteškog plemena Vasojevića, naglašava Pejović

 

„Ja, kako me jednom prilikom blagopočivšem mitropolitu Amfilohiju predstavi moj plemenik iz Lješanske nahije, kao Srbina iz Crne Gore, a Mitropolit mi na to u šali reče: „Zar u Lješanskoj nahiji ima Srba?!“, koji sam odnedavno sam i krvno povezan sa Lijevom Rijekom i Vasojevićima, osjećam se ponosno što sam dobio priliku da promovišem knjigu i što mogu svjedočiti o ogromnom doprinosu profesora Zorana Lakušića i njegovog oca Vujadina u očuvanju najsvetijih vrijednosti Lijeve Rijeke i plemena Vasojevića, a naročito u razvoju školstva kojem su i jedan i drugi kao ugledni prosvjetni radnici dali veliki doprinos.“