Piše: Marko Kentera nekašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Umro je Habermas.
Prethodnih dvadesetak godina, od trenutka kad su ga meni bliski nametnuli mojoj svakodnevici do danas, zaokruženo je u čudnu priču o njemačkom filozofu.
Jirgen Habermas nije bio dio formalnog obrazovanja mnogih generacija na ovim prostorima, ni mog, ali je njegova misao, gotovo paradoksalno, postala neizbježan okvir za razumijevanje savremene političke stvarnosti. Naročito aktuelne evropske.
U moju stvarnost nametan je zamalo svakog dana i koliko sam ga cijenio, isto toliko sam naučio da ga ne volim. O njegovoj Teoriji komunikativne akcije sam slušao više puta nego o kompletnom ustavnom, sudskom i drugim dijelovima pravnog sistema Crne Gore.
Habermas nije samo filozof, on je arhitekta ideje da društvo može funkcionisati kroz racionalnu komunikaciju, javnu sferu i konsenzus zasnovan na argumentu a ne sili.
Baza onog na čemu će biti izgrađena Evropska unija i naivna teza za ono što je trampovska modernost.
Ako se povuče paralela između njegovih postulata i onoga što danas predstavlja Njemačka, uočava se razvijena usađenost kulture dijaloga.
Njemačka politička scena, uprkos izazovima, počiva na institucionalizovanoj raspravi, snažnim medijima i akademskoj zajednici koja neprestano preispituje vlast. To je, u suštini, Habermasova „idealna govorena situacija“ približena realnosti.
Jirgen Habermas je vidio nadu, iz današnje perspektive bez realnog uporišta u onome što svijet jeste, u deliberativnoj demokratiji koja bi se naslanjala na politički entitet koji je zasnovan na jednakim pravima i obavezama građana takve države.
Tako bismo dobili direktan demokratski i upravljački sistem gdje je aktivnost javnog mnjenja prisutna u debatama za sve teme od javnog značaja što će izgraditi mehanizam koji će brinuti da proces odlučivanja i donošenja odluka bude ispravan i adekvatno kontrolisan.
Oni oko mene, koji su me kažnjavali graviranjem habermasovskih ideja u moj pokvareni sistem razmišljanja, u naivnosti vrhunskih mislilaca duboko su vjerovali da ono što je Njemačka bila u zadnjih 80 godina i što jeste danas možda u budućnosti može biti naša zemlja.
Crna Gora ipak ostaje zarobljena u predmodernim obrascima političke komunikacije.
Javna sfera je fragmentisana, dijalog često ili uvijek zamjenjuje monolog, a argument ustupa mjesto identitetskim podjelama.
Nedostaje, i tako će ostati, upravo ono što je Habermas smatrao temeljem demokratskog društva, a to je kritička javnost sposobna da artikuliše zajednički interes.
Nažalost, Crna Gora nije uspjela da iznedri dovoljno modernih mislilaca koji bi, uz adekvatno tumačenje Habermasa, mogli sistematski istraživati političku zbilju i usmjeravati je ka zrelosti.
Smrt Habermasa, ukoliko je posmatramo kao simbolički kraj jedne epohe, predstavlja gubitak za modernu Evropu. Ona ostaje bez jednog od posljednjih velikih glasova koji su insistirali na razumu u vremenu populizma koji vlada danas, na dijalogu u vremenu polarizacije koja prijeti da podijeli Evropsku uniju više od svih problema koji su se javljali u prošlosti.
Evropa time gubi korektivni mehanizam, dakle onog intelektualca koji je imao snagu da kritikuje i vlast i društvo, ali i da ponudi alternativu.
U trampovskom aktuelnom trenutku postavlja se i logično pitanje da li bi Habermas bio mrtav i da zaista nije.
Za Crnu Goru, taj gubitak je još dublji nego za Njemačku, iako manje vidljiv.
Društvo koje nije u potpunosti ni usvojilo Habermasove ideje, a moralo je, sada ostaje i bez mogućnosti da ih direktno prati, tumači i razvija kroz savremene tokove.
Mi moramo proći kroz kosmos Habermasa da bismo stigli do današnjice, jer u suprotnom do nje nikad nećemo stići.
Odlasak takvog mislioca kakav je Jirgen Habermas znači i dodatno udaljavanje od evropskih standarda političke kulture. Ako smo ikad bili blizu.
Za mene se ne postavlja pitanje da li smo izgubili velikog filozofa, već da li smo ikada uopšte razumjeli značaj onoga što je predstavljao. Nema nikakve sumnje da nismo.
Bez kulture dijaloga, bez javne sfere i bez intelektualne hrabrosti, svako društvo, a naročito ovo naše, ostaje nedovršen projekat, brisani prostor i gola ideja bez forme, ona država u pokušaju kakvu je Habermas nastojao, izgleda iz današnje perspektive, bezuspješno, prevazići.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Jebiguz 🤣🤣🤣🤣